morska iz dubina
četvrtak, 01.09.2022.
Put
Foto: Otočka
Ispred mene uzbrdica ko izazov života. Teško koračam. Zadihana. Ruksak na leđima leluja. Žuljevi na nogama sijevaju. Žedna sam. Vode u boci jedva pri dnu. Netko pokraj mene govori da odustaje. Ježim se na to. Znoj se slijeva niz mene. Sunce naprosto peče kožu.
Odustajanje? Ni u snu. Koliko li sam ovo priželjkivala. Koliko puta se u mislima utjecala tražeći utjehu, poticaj i nadu. Napokon sam tu. Srce mi treperi. Duša se izliva preko rubova. Osmijeh ne silazi. Ipak sam uspjela. Jesam. Uspjela sam. I neću odustat taman da je zadnje poslanje života.
Dani i noći u smjeni. Ritam hodanja, kontrola disanja i beskrajna zahvala. Ne vidim ljude oko sebe. Samo jurišam. Okupat se u Atlanskom oceanu je moje odredište. Saprat sa sebe sve nedosanjano. Sve prožvakano. Neostvareno. Oprostit sebi i drugima. I nastavit, znajući da mi se želja ispunila.
Skidam sve sa sebe i spremam se skočit u ocean zatišja. Ni daška vjetra. Ni zvuka. Ni ikoga. Da li brojati? Pa na tri skočit?
Šta je s tobom jutros, čujem glas s neba. Neko me dira po ramenu. Okrećem se, nema nikoga. Al glas je neumoljiv. Jesi živa? Pa od kada tebe treba budit? Oćeš doručkovat pa da učinimo đir?
Otvaram oči. ON se nadvio nada mnom. Gleda me čudno. Ljubi mi čelo. Jesi dobro? Koliko si to spavala, nespavalice?
Oko mene ormari nove sobe. Kroz prozor me gleda živa ograda lovor višnje. Iz kuhinje dopire miris kave. Iza mog uzglavlja je zid sobe od Staroga.
Opet me zagrebla ona suha suza koja klizne niz grlo. I teško ju je progutat. Zastane i zaboli u nutrini kao grop koji se udobno smjestio. I ne misli ni naprijed, ni nazad.
Šta si sanjala, pita ON.
Ne sjećam se, kažem.
Ništa od moga Puta. Camino je na čekanju. Santiago de Compostela se samo u sretnim trenutcima ukaže u snovima. Moje srce neće nikad odustat.
Bojim se da tijelo hoće. Vrijeme teče. A okolnosti ko bodljikava žica pod naponom.
