morska iz dubina
ponedjeljak, 12.05.2025.
Čekanje
Bijaše zadnji dan prvog osnovne. Đina iz razreda, zgrada preko puta moje, slavila rođendan. Ne znam ima li ikoga, od nas djece, tko se nije veselio sendvičima s maslacem ili paštetom, a povrh toga opojnom gavrilovićkom, sirom i feticama jaja u tvrdo s kiselim krastavcima. Pa uz to Dvojni C na slamku, u tetrapaku, domaći keksići i torta. Šta reć nego fešta na užeglom suncu njene terace. I zahvala beskrajnom danu.
Stari je rekao da se vratim u 7 navečer. A mi smo, u to vanzemaljsko vrijeme, bezbrižno se igrali na kukalo, vatalo, pa grupa traži grupu, zogu i eto, vrijeme je isticalo. Silno mi se još ostajalo ali mene su doma učili redu i poretku i tome se nikad nije prigovaralo. Onda je mudra Đina, ko mudra sova, izvukla iz rukava prijedlog kazati ocu kako sam razumila doći kući u 8. Nikad mi ništa u životu nije leglo logičnije od toga. I tako, produžila ja taj sat na danu vedrom i suncu nasmijanom.
I došla kući. Stari je, u tinelu, gledao Dnevnik, koji je tada počinjao u 8 navečer. Pozdravila ga s malo treperava glasa, a on me pitao:
Di si ti do sada?
Pa na rođendanu, odgovorila sam s već promijenjenom bojom obraza, onako više na zagasito crveno.
A kad sam ti rekao doći kući?
Zamuckujući, rekla sam u 8.
Stari je na tren pogledao na sat, a onda nešto duže u mene. Najmirnijim glasom na svijetu rekao je,
dobro, a zašto si zakasnila ove tri minute?
Nikada, baš nikada u životu Stari na mene nije ni glas povisio, kamo li primijenio ikakvu drugu odgojnu mjeru. Ali nakon ovakvog "oprosta", nije mi bilo ni u primisli ikada igdje kasniti. Ranila jesam, uvijek. Ali ni sekunde kasnila.
Činjenica da mi je cijeli sat oprošten ali ne i tri minute bile su odgojna mjera koja me proganjala ali i za života obilježila. Poslije sam to ne kašnjenje prenijela na djecu pa mi i dan danas ronzaju da uvijek čekaju jer da svi kasne.
Kažu da je batina iz raja izišla. A ja svjedočim da meka i blaga riječ i željezna vrata otvara.
**
Na post me inspiriralo Sewenovo Čekanje. Hvala ti na poticaju.
