Tijesto mi se lijepilo za ruke i koliko god se trudila maknut ga ono se ko žvaka rastezalo i naprosto gnjacalo. Stalno sam pogledavala na sat i silno želila završit prije nego li trajekt uplovi u splitsku luku i ona stigne. Volila je moje buhtle, mekane ko pamuk, nikako preslatke. Kupila sam joj za rođendan dvije prekrasne haljine i znala sam da će se silno razveselit. Odavna je prestala sama sebi kupovat. Nekako je već znala da ću ja uzimat i poklanjat baš onakve kakve voli.
Srce mi je posebno treperilo. Cijelu nutrinu mi je ispunjavala čeznutljivost. Tako dugo je već nisam vidila i jedva sam čekala zagrlit je, izljubit i ne ispustit je. Tople, nabrekle buhtle su bile na stolu, kavu sam pristavila, zamotan poklon s velikim fjokom je bio na svom mjestu, a buket, najdražih joj jorgovana, krasio je stol. Mirisalo je intenzivno, gotovo nestvarno.
Napokon zvono. Napokon je tu. Napokon zagrljaj. Napokon užasnut osjet hladnoće, praznine, boli i neuhvatljivosti minulog. Tek zaneseni trenutak pogubljenosti, uz upaljen televizor, koji me katapultirao u nepostojeću dimenziju u kojoj tražimo izgubljene zauvijek, u kojem čeznemo za neraskidivim, u prostor vrijeme u kojem lebdimo i letimo, grlimo i ljubimo sjene koje su naša vječna pratnja u suživotu dok nas ima, a njih nema.
Bila je to zaista nova haljina. Obučena samo jednom i zauvijek. Za druge prilike nije bilo više vremena.
Ovo je samo tren sjetnog zamayavanja same sebe. Jer joj je bio rođendan. Jer je pokopana na otoku. Jer zbog potrebitog Starog ne mogu nigdje, a kamo li do nje. Svijeću zapalit. Jorgovane poleć. Dušu isplakat.
Sretan ti rođendan, majko, di god bila.
Post je objavljen 04.05.2025. u 15:10 sati.