Prošlo je neko vrijeme kad sam saznala da ju je zviznuo preko face tako da je zateturala. Udarila je glavom o kamin i pala u nesvijest. Ne sjeća se koliko dugo. Zna samo da od tada ima šum u uhu.
Bio je to prvi u nizu razgovora s njom.
Nije ga prijavila. Nije otišla. Prešla je preko toga kao da se radilo o filmskoj roli, a ne o njenom životu.
Poslije je grozote uglavnom prenosila teta. Bilo je krvnih podlijeva svih vrsta, sunčanih naočala ekstra large veličine, zatvaranja u kuću, suza, krikova, pokušaja dizanja ruku na samu sebe. Bilo je svega. Ni jedan razgovor, ni jedan zahtjev i molba da ode, da se makne, da ga prijavi, da spasi svoj život, nije urodio plodom.
Onda mu je jednu noć došla nožem pod vrat. I rekla da će tako završit ako još jednom digne ruku na nju. Bolesnim umovima prijetnje su ko mačji kašalj. Promijenilo se samo to da su se od tada počeli međusobno mlatit. Prijavila sam ga svom susjedu policajcu, u Vali. Kad im je došao na vrata sve su negirali. A rodica se još opako naljutila na mene.
Od tada na ovamo puno puta ista priča. Razgovori u vjetar.
Makni se od njega. Imaš, hvala nebesima, gdje. Imaš zlatne ruke u kulinarstvu. Naći ćeš posao da ni ne trepneš. Makni se s otoka. Dođi i budi kod mene. Izbavi se. Otvori nova vrata životu.
Ništa. Već 30 godina ništa.
Mrtva točka.
Slijepa ulica.
Ima gripu. Zalegla. Šaljem joj poruku, kako si.
Dobro sam, uzvraća. Volim te. Smajlić.
I to je to.
Post je objavljen 27.11.2023. u 15:12 sati.