morska iz dubina
četvrtak, 16.11.2023.
A nije Hachiko..
Zbilo se to opako hladne zime 2012.
Na padinama Biokova malo mjestašce. Jedva nabrojat stotinu porazbacanih stanovnika. U pojatici zemljoradnik i njegov pas mješanac. Nerazdvojni u polju, nabavi, lovu, odmoru. Al sudba kleta. Iznenada i preko noći pas ostao sam. Pokopali mu vlasnika na mjesnom groblju. Od svih mještana, najglasnije i najviše je plakao i tugovao njegov pas.
Tu zimu smo nas dvoje došli u jednodnevni posjet. Na sv. Juri naslage snijega. Makarska bura je fijukala i ledila kosti. U kući peć pucketala i grijala. Onda je nešto zagreblo vrata.
Otvori mu, rekao je moj diver.
Kome?
Ma samo otvori.
U trenu je mješanac vučjaka ispunio dnevni. Mahao repom, a Ivo mu je odmah napunio zdjelicu hranom i vodom. Taman kad sam zauzela pozu maženja i grljenja, pas je došao do vrata i izišao. A ja se rastužila. Upravo nekako ostala praznih ruku.
I onda čujem priču.
Od dana kad mu je vlasnik umro, najveći dio vremena provodio je na njegovom grobu. Ležao i cvilio. Spustio bi se u selo nešto pojest. Niko ga od mještana nije odbijao. Svi mu otvarali vrata i hranili ga. Ni u jednoj kući se nije htio zadržat. Samo groblje i groblje. Kažu da je par dana bila tv ekipa i da su snimali dokumentarac o njemu.
Na kraj te opake zime 2012. Ivo me nazvao i rekao da su ga našli smrznutog. Na grobu vlasnika. Bol i tuga su ga shrvali. Kaže da se zadnje dane nije ni spuštao u misto.
Sjetila sam se filma Hachiko. Jedan od onih koje ni u snu ne bi mogla pogledat drugi put. Ja razlijem svih svojih 70-ak % tjelesne tekućine. Tako je bilo i za ovim bašćanskim psom.
Samo oni koji ih imaju znaju koliko najbolji čovjekov prijatelj simbolizira vjernost, privrženost, odanosti, vodstvo i zaštitu. I koliko ljubavi stoluje u tim malim srcima.
Bespoštedni u davanju i pružanju.
Odani do smrti.
