morska iz dubina
srijeda, 20.09.2023.
Rajska polja
Nemam pojma kako sam se uspjela tako brzo i tako visoko popeti. Vrh planine je probijao oblake. Poviše mene prozirno modro nebo. Ispod mene paperjasti sag. U duši silna radost. Zaista sam treperila od ushita. Visine mi izazivaju grčenje želuca. Ali ovoga puta ne. Na krovu sam svijeta. I tako omađijana ljepotom, samo sam se odrazila u bezdan. I letjela. Lebdjela. Navigavala gdje god sam htjela. Gravitacija je izgubila svoju moć. Ja svoju zadobila. Upravljala smjerom, brzinom, visinom. Neopisiv osjećaj oslobođenosti od svih ograničenja života. Rukama sam dodirivala zelene krošnje stabala pa bi sunila u visine i opet se sunovratila u oceanske dubine. Tako poznat osjećaj kod ronjenja. Kad se dah zaustavlja. I sve spaja u jednu veliku tišinu. Koju upija svaka stanica. Željna upravo takvog mira. Nepomičnosti. Sveobuhvatnosti.
Jesam li u raju?
Ej, diži se. Čuvamo djecu, jesi zaboravila?
Trgnem se. Pogledavam mobitel. Pet minuta od prethodnog gledanja.
Pet minuta iz onostranosti. Nepostojećeg svijeta. Nepoznatih dimenzija. Svemogućih opcija. Nematerijalne opčinjenosti. Sumanutih manevara. Lakoće postojanja. Brzine misli. Jednote sa svime.
Ako postoji raj, tako ga zamišljam.
