morska iz dubina
petak, 27.01.2023.
Veljača će
Foto: Morska
Ovih dana je snijeg zabijelio škoj. Dobila sam slike. Jer takve su rijetkost. Pomislila sam na sve mace iz Vale koje su bile "moje." Jer nikoga drugoga zimi ne bi bilo. Pa su se okupljale ko na sijelo. A ja na tjednoj bazi kupovala vreće hrane. I vadila stare šugamane i svašta nešto da imaju po kutijama. Da im ne bude hladno. Sve bi ja to bila pustila u kuću. Da polegnu oko peći. Ali tada je Roki još bio živ. I gospodar svakog centimetra. Pa nije išlo.
Ujutro bi, preko pidžame, navukla jaketu i najprije provjerila jesu li sve na broju. Teraca, popločana bijelim pločama, bila bi puna blatnjavih šapica. Klupa i stol isto. Ja bi to uredno pobrisala. Mužas je ronzao. I pitao zašto vičem na Starog i njega kad idu bosim nogama i ostavljaju tragove. A mace mogu sve. Onda bi mu migom rekla da mace volim više od njih oba. I tako bi ga "razoružala" bez ispaljenog metka.:-)
Znala sam im rodoslovno stablo godinama unazad. Novopečene mame su izvodile svoje mačiće na svjetlo dana ranije nego li je uobičajeno. Valjda su znale da su pridošlice i moja velika radost.
Fali mi moj Roki. Puno. Još uvijek mi suzu na oko tjera čim vidim bilo kojeg psa. Fale mi i mace. Pitam se, hrani li ih itko? Iako znam odgovor.
Ovo su samo dani krize. Kad bih rado ponovo kućnog ljubimca. Da se smuca po trosjedu, krilu, vrtu. Znam da neću pokleknut. Jer, pune su ruke i srce najslađih plavookih anđela. I svaka sekunda im je posvećena. Al negdje iznutra je neugasla ljubav. Jer desetljećima je netko četveronožan bio član naše obitelji. Ma kako mi srce bilo puno, uvijek u njemu mjesta za još.
