morska iz dubina
petak, 20.01.2023.
Paralele
Foto: iz obiteljskog albuma
Više ne izlazi vani. Uglavnom sjedi. Na čelu stola. Pogrbljen. S kapom na glavi. Zadubljen u jedino za što pokazuje interes. Osmosmjerke. Kupujem ih na kile. Da na bilo koji način mozak održava budnim. Aktivnim. Sve lošije čuje. Sve manje komunicira. Odsutno je prisutan.
Tata, imaš li koju želju? Pojest nešto, negdi otić, izlet na škoj, išta? Ponavljam to u više navrata sve glasnije, ne bi li me čuo. Nee, srce moje. Ništa mi ne treba. Sve imam. I spušta pogled tražeći novu riječ. Slovkajući na glas.
Gledam ga. Tužna. Pretužna. Je li to onaj moj tata?
Svi maniri pogubljeni. Sve ono "njegovo" negdje se raspršilo. Šarm. Duh. Intelekt. Prava dalmatinska podjebancija. Ruganje kao voljenje. Voljenje kao, nebeska zvijezdo. Pjevanje bez sluha. Dijalozi bez granica. Kavalirština uz usput ubrani cvijet. Sjaj u oku. Zelenom ko najprozirnije more. Ništa od toga nije ostalo. Osim u mom srcu. Duši. Izdajničkom oku. U sjećanjima na njegovu i moju mladost.
Starost.
Blagoslov ili ne? Ne znam odgovor. Znam samo da sve starosti nisu iste. Ni mladosti. Ni životi. Ništa i nitko nije isti. Postoji samo voljenje koje je jedina vrednota života. Sve drugo je zaista drugo.
