morska iz dubina
četvrtak, 12.01.2023.
Petar j...vjetar
Foto: iz albuma, tu sam imala više sreće, zalivena samo šampanjcem
Ovo je vaš novi kolega, rekao je direktor. Usvojen je zahtjev da dobijete pojačanje zbog obima posla. Inače, kolega je profesor francuskog i starogrčkog. Pokrivat će poslove na radnom mjestu likvidator šteta. Pružila sam kolegi ruku. On, skamenjen i blijed ko krpa, gotovo se srušio na stolicu.
Podivljala sam. Ali tek izvan ureda. Na tisuće predmeta likvidacije šteta i ovrhe stalno se slijevalo na moj stol. A ja za ispomoć dobijem struku koja s pravom blage veze nema. U trenu se u Sektoru saznalo tko je, po vertikali, vezni igrač u cijeloj priči. Svako moje ajmekanje bi se razbilo ko staklo. U milijun sitniša. Imala sam teško breme. Obiman posao i kolegu kojeg je trebalo učit. Na primjer, da se biljezi ne lijepe na adresiranu kuvertu. Nego na podnesak. Zaista mi je bilo teško. Izuzetno naporno. Al bila sam blaga i krajnje dobrohotna prema njemu. Valjda su i kod odabira, gdje ga uopće smjestit, računali na moju narav i rastezljivost tolerancije na više od izdržljivog.
U danima i tjednima koji su uslijedili moj Petar se polako otapao. Razgrtala sam njegovu krajnju nespretnost i nesposobnost da prihvati stručnu terminologiju. A potom i šta se iza nje krije. Radila sam do iznemoglosti. Rok je rok. Propuštanje za sobom povlači posljedice. Svaka moja pobuna vodila bi do veznog igrača koji je Petra "doveo." Mogla sam samo na tren uzdahnut. I nastavit u petoj brzini.
Dojam svih na katu je bio da je Petar naprosto neprilagođen. Kao da ne pripada ovom svijetu.
Kucao je i kad je ulazio i izlazio. Smotan naprosto. Inače, načitan do nebesa. Radio već u gimnaziji na zamjeni. O nikakvoj dijagnozi nije bila riječ. Samo o totalnoj izgubljenosti na području struke gdje se našao. Odnosno, gdje ga je ubacilo.
Redovito je Petar odlazio kupit marendu. I redovito je u uredu jeo za vrijeme pauze.
Dok sam se bavila sudskim spisom debelim ko tri Rata i mira i spremala za tešku parnicu, odjednom me zapljusnuli slapovi Nijagare. Bijeli ko snijeg. Moj Petar je kupio uz marendu i pola litre Bioaktiva. Odčepio. Al smotan, kakav je već bio, na to je zaboravio. Išao promučkat. Naravno, u potezu prema meni jer smo sjedili jedan nasuprot drugoga. Bioaktiv mi se slivao po kosi, faci, očima, majci, kompjutoru, spisima....
Gledao me otvorenih usta. Ukočenih očiju. Bljeđi od zidova. Ja, naprosto šokirana, pogledavala sebe, njega, klimala glavom u nevjerici koliko štete je počinjeno. On pak nije skidao pogleda s mene. Strah mu je bilo ime.
I onda sam, u trenu, doslovno zacenila. Pa Petre, ti si došao ovamo ne da radiš na likvidaciji šteta. Ti si došao mene likvidirat. Suze su se miješale s bjelilom razasutim ko da je izliveno iz bačve, a ne boce od pola litre. Nema di ga nije bilo. Grčila mi se utroba jer se nisam mogla prestat smijat. Čulo se to izvan zidova naše utvrde. Vrata ureda su se otvorila i kolege su samo navirale. Izbečenih očiju. A onda je zarazni smijeh otopio sve ledove koji su vladali na katu. Slijedeći tjedan u Sektoru su ljudski odnosi mirisali na med i mlijeko. Pardon, na Bioaktiv.
Kad se zaboravilo, jer došle su moje nove nevolje s Petrom, sve se ponovo zaledilo. Kako to već u velikim firmama biva. Homo homini lupus ili takozvano regularno stanje.
