Sa šugamanom priko ramena odlazili smo na Livadu, Mornara, Šore, Zentu, Zvončac ili Prvu vodu na Marjanu. Mi dica iz ulice. Bosonogi, u majice na špaline, crni ka uglješe, s feton kruva i marmelade u ruke. Niko onda nije spominja UV zrake, još manje Coppertone. Dobit sunčanicu je bilo ka dobar dan. Vraćat se u mokri kostim i mudantine podrazumijevanje. Jednako ka doć u sekund doma, kako je već roditeljstvo naredilo.
Prolazim danas istin štacijama. Ni prst se više ne može umočit u more. Ergela brodica i jahti zaposjela je svaki milimetar mog uzavrelog djetinjstva. Kapital i kapitalci se usidrili i ka epidemija zavladali i satrali svu lipotu mojih sjećanja. Ka Red Carpet, naslonjeni bok uz bok, da ni igla ne bi pala u more. Vlasnicima jahti je kompletna infrastruktura na ruku. Voda za ljubimca oprat i uglancat, struja za priključit brusilice za skinut mu staru glazuru, kafići i restorani, tik do njih, da se ne triba doma mučit kuvat.
U više splitskih lučica Državni inspektorat je utvrdio ekološku katastrofu i svakodnevno zagađenje. Nastalo je ispuštanjem šporke vode kontinuiranim pranjem brodica, te ispuštanjem boja, ulja i drugog otpada, ni manje ni više nego unutar zaštićenog područja.
I sad se ja, uljuljana sjećanjima, pitan:
je li manje više, a više manje?
Ne znan.
I koliko su nama potrebni vanjski neprijatelji da bi se utopili u vlastitim g......?
Ne znan.
Post je objavljen 21.02.2024. u 16:02 sati.