Priča kaže da je bio dječak s lošom naravi. Otac ga je dugo pokušavao nagovarat da se promijeni. Jednom prilikom mu je donio kutiju punu brokava. Rekao mu je da svaki put kad nekog povrijedi ili o nekome kaže nešto ružno i neprihvatljivo zakuca brokvu u ogradu.
Bilo je toga u ogradi dosta. I previše. No, s vremenom je dječak naučio kontrolirat svoj bijes i ljutnju pa je došao dan kad je prestao zabijat brokve. Ponosno se obratio ocu, a otac ga je pohvalio i rekao da u svakom danu kad uspije kontrolirat svoju narav iščupa jednu brokvu iz ograde. Došao je i taj dan. Sve su brokve bile izvađene. Konačno je sin mogao pokazat da se promijenio.
Baš si to lijepo napravio, pohvalio ga je otac. Ali moraš znat da ograda više nikada neće biti ista. Kada u bijesu kažeš ružne stvari, one ostavljaju ožiljak poput ovih rupa u ogradi. Verbalna rana je bolna kao i ona fizička.
**
Kada se 1986.godine dogodila nesreća u Černobilu mnogi su iz udaljenijih zemalja govorili kako je to daleko od njih. Par dana kasnije su shvatili da se kontaminirano područje širi. Nema nedodirljivih. Nema zaštićenih.
**
Ja sam jedno posve prosječno čeljade. Možda različita u nijansi da se zaista, zaista ne volim svađat. Mir mi je neprocjenjiv, a svi koji me desetljećima dobro poznaju kažu da sam baš svoja. Uvijek unutar gabarita. I teško me izbacit van njih.
Možda zato ne shvaćam i ne prihvaćam potrebu ljudi da se na zajedničkoj platformi međusobno vrijeđaju, pljucaju, ponižavaju i ogoljavaju u najružnijem pogledu. U kontaminiranom području, u kojem boravi nebrojeno ljudi, nitko se ne osjeća dobro. Zauzimanje strana u dvobojima, trobojima ili višebojima mi je gotovo ponižavajuće.
Zato, mir s vama blogoljupci. U vlastitom domu radite šta god hoćete, želite, možete. U zajedničkim prostorijama bonton je nužnost.
I svima, bez izuzetka, ostavljam pozdrav.
Post je objavljen 17.01.2024. u 08:16 sati.