morska iz dubina
utorak, 31.08.2021.
Susret
Foto: Otočka
Sretoh je. A trebalo je da se nađemo puno ranije. Kad smo i planirale susret. Kojeg smo obje izbjegavale. Jer znale smo da ne slijedi ništa lijepo.
Ostavila si me na cjedilu, rekla je.
Nisam. Samo nisam imala hrabrosti ćut sve šta mi imaš reč. I nisam znala kako dalje postupit. Tješit te. Prihvatit priču šutke. Osuđivat. Komentirat. Otići. Draga si mi. I to mi otežava.
Nisam bila željeno dijete, nastavila je. Ispala sam rano iz gnijezda i ko samoniklo bilje se samopodizala. Moji su mi, do svog kraja, ostavili gorčinu života. Međusobnu netrpeljivost. Mržnju. Zidove šutnje. Koji su gromoglasno bolili. Vozila sam veleslalom života. Između prilika i neprilika. Dokopala se cilja. Svrhe. I smisla. Ranjena. Izudaran. Krvava. Al, preživjela.
Izgradila sam vlastiti život. Bježeći od ičeg sličnog njihovom. Postigla i dostigla. Ali sad me, u smiraju života, sustižu uspomene. Falilo mi je sjest u krilo. Naslonit glavu na rame. Bit pomažena. Voljena. Njihova. Bila sam zadnja rupa na svirali. Smetnja. Uzrok zbog kojeg su ostali skupa. I kojeg se bilo bolje riješiti. Kao i drugih.
Sad sam klizla ispod crte. Demoni prošlosti i bespoštedne borbe za preživljavanjem me sustižu. A ti mi tek sad dolaziš. Kad je kasno. Kad je u meni sve ravno. Bolno ravno.
Zagrlila sam je. Oprosti, rekoh joj. I oprosti sebi. Bez toga nema dalje.
Idemo kući. Tamo nam je mjesto.
I otišle smo zajedno. Napustile mjesto mraka. Mjesto provalija. Mjesto pakla.
Sad je dobro. Voljena je. Pažena. Sa mnom je u Vali. I bit će. Bar na neko vrijeme.
