morska iz dubina
srijeda, 02.06.2021.
400
Foto: Otočka
I tako, dogurala ja do brojke 400. Jedan dio kao Dnevnik jedne otočke, drugi dio kao Morska iz dubina. Na samom početku nisam ni slutila koliko radosti će mi ovo blog putovanje priuštiti. Mislila sam, svratit ću, ko na kavu, pa odšetat. Sve šta sam mislila u more sam bacila.
Robinzonski život na otoku je romantičan samo na nekoliko dana. Tjedana. Možda na filmu. U realnom životu je zaista samo za jake. Koji vole prirodu. Koji su njome opčinjeni. Kojima je interakcija s borovima, makijom, morem i nebom najnormalniji suživot. Kojima poskok, stonoge, škorpije i crna udovica ne izazivaju stres. Koji znaju podnositi beskonačni zimski mrak. Bez ljudi, urbanih sadržaja, socijalnih kontakata u okruženju. Stentano, na prvi grom, danima živit bez struje, telefona, televizije, interneta. I bit 24 sata dnevno upućen na jedine dvije osobe iz neposrednog života, Njega i Starog.
I onda je blog ušetao u moj život. Napokon sam ponovno osjetila slast razlivanja riječi, kontinuitet i imperativ obaveze prema sebi. Biti življa. Da me u potpunosti ne proguta tišina. Spoznala sam divotu virtualnog prijateljstva. Ljudi, s kojima me spojilo slovo, riječ, emocija, duša, prepoznavanje. Mnoge od njih bi rado susrela. S njima popila kavu. Zagrlila ih. I zarobila u krug prijateljstva.
U beskonačnom sustavu brojki, 400 je neznatnost. Nevidljivost. Meni je, kao kutija prve pomoći, udahnula radost u prostor vremenu jedne Vale. Udaljene i osamljene. Sklone takvom i ostati.
Pa mi ovaj prostor dođe kao izlazak iz komforne zone. Kao poticaj, izazov i promjena. Želim vjerovati u dalje i više. Ovo je dobro mjesto. Puno bolje nego li mu se pripisuje. Zar Čarapica danas nije dokaz tome. I mi svi koji ćemo se uključiti.
