morska iz dubina
ponedjeljak, 07.11.2022.
Nježnica
Foto: Otočka
Misec studeni. Još uvik kratki rukavi. Šetamo lučicom na Mornara. Upijan sunce. Ono je meni sve. Svitlo života. I mog krvotoka. Koji prede na toplinu. Na moru utiha. U zraku isto. U Vali smo znali u ovo doba godine još zaplivat. Više ON nego ja. Al i ja sam se junačila. U prosincu. U siječnju. U veljači. Čim bi mi ON reka da to nije za mene, zapalija bi fitilj. I bilo bi po moju. Oduvik sa mnon tako. Ne rodilo šta nije za mene.
Taka san od malena. Na svaku izgovorenu, nije to za tebe, započinjala bi sve. Pituravat zidove soba. Drverinu. Karton deverom strugat parkete. Lakirat ih. Starom pomoć oko pajola iz kaića. Veslat. Peć na gradele. Ništa od toga nije umanjilo navečer se skockat. Sredit se po zadnjoj modi. Obuć postole na take. I bit dama.
Nikad nisan volila da mi iko kaže da nešto nije za mene. Jer san žensko. Nježniji spol. U Dalmaciji je taj nježniji spol nosija na leđima naramke drva. A muž hoda iza njih. Prva moja teta. I veliki dil žena na škoju. Svojim dičjim očima sam to gledala.
Žene su trpeće. Iznile su, kroz povijest, čudo na svojin plećima. I u svojin srcima. Žene nose trudnoću. Rađaju. Doje. Majke su. Ma kako poslovno uspješne bile, domaćice su. Svojin muževima su žene. Neviste svojin svekrvama. Dica svojin starin roditeljima. Ne kaže se zaludu da žene drže tri kantuna kuće. Meni je mama govorila, muko moja, cila si nježna i krhka. Al ko te ne zna reka bi da si maslačak. I da će te propuh raznit. Al nisi. Na mene si. Jaka i svoja. Taka i ostani. Tako i dicu odgajaj. Šta više znaju, više će vridit.
I dok, šotobraco, šetamo lučicon, ON meni: sad bi ti reka, evo da se nećeš okupat...al neću ti to reć. Evo, nisan to reka.
I nasmijemo se.
Inače, zna se šta bi mala, zvana nježniji spol, napravila.
