morska iz dubina
ponedjeljak, 08.04.2024.
Pobogu, zašto?
Zašto se ljudi vole svađati ispod razine dostojanstva? Svatko tko je povrijeđen, na bilo kojoj razini, može reć dosta je, ne želim više s tobom bit u paralelnom hodu, ovo je naše zbogom u daljem životu.
Umjesto toga, još dugo ispijaju jedno drugom krv na slamku, komuniciraju "biranim" riječima izravno ili preko posrednika, časte se uvredama, kletvama, psovkama, projektilima i inima. Zar civilizacijski doseg ide toliko unazad?
Postojalo je mirnodopsko vrijeme sklada i prijateljstva, druženja i tepanja, smijeha i suza, međusobne sapletenosti u emocijama. I onda, kad dođe kraj, umjesto imperativa sačuvat uspomene na segment suživota koji je bio lijep, kontaminira se sve, pa i vlastita osobnost koja je dionik svega. Bez obzira na kojoj strani bila.
Slušam mlađu ženu koja hoda ispred Starog i mene na dugoj šetnici i svađa se preko mobitela:
..kozo jedna, dabili kozo debela, koji me k... maltretiraš...koji oprost....odj... iz mog života, bile smo prijateljice, sad više nismo....j.... me se za tvoje zdravlje i oćeš li sutra crknut, crkni šta prije, popišat ću ti se na grob.... ti ćeš reć da sam ja bila s njim, a nisam, krvi mi Isusove, zadavit ću te j...... prasmaro..
Sve dalje je bilo puno ružnije od ovoga. Stari slabo čuje pa ga se ovo nije ni očešalo, al meni je zgrčilo želudac. Mogli smo samo usporit, iako je teško sporije od našeg prolaznog vremena. Mogli smo se okrenut, al, Stari zna reklamnu tabelu do koje hodamo i to je njegov amen.
Čula sam još završni dio kad ju je poslala u pič...mič, strpala mobitel u boršu i dalje nastavila pričat sama sa sobom.
Rekao bi čovjek na prvu, moderna mlada dama, skockana od glave do pete po posljednjoj modi, svježe fenirane duge kose, vidljivo njegovana. Al na drugu, nema tu ni d od dame.
I asfalt se pod nama topio od nelagode.
Zar ljudi zaista zaboravljaju kako je manje više?
Pa tako lako je reći zbogom. I ne osvrtat se.
