morska iz dubina

četvrtak, 31.12.2020.

2021.




Volite se ljudi. Kad se volimo i poštujemo, rastemo. Kad mrzimo, tonemo i urušavamo se. Iz ljubavi uvijek izraste ljepota, ganuće, snaga, solidarnost, moć, zajedništvo i svjetlo na obzoru. U ljubavi smo jedno.

U mržnji umiremo, a živi smo. Navlačimo tugu, bijes, osvetu, mrak. Mržnja je crvotočina koja nema kraja. U mržnji čovjek ostaje sam. I na zemlji i na nebu.

Dragi moji svi, grlim vas ljubavlju koja se zaista prelijeva iz mene. Grlim, u silnoj želji, da budete dobro. Grlim vas iskrenom suzom, pronalazite puteve srca i razumijevanja. Tolerancije i uvažavanja.
Samo tako 2021. može biti bolja, smislenija i obećavajuća.

Iskreno i s ljubavlju vaša

Otočka.

31.12.2020. u 13:47 • 24 KomentaraPrint#

utorak, 29.12.2020.

Mokri pogled


Foto: otočka

Sve je zamućeno šta danas gledam. Mokro. Slano sa slanim se stapa. Duša se raspada pred silinom prisutne boli. Svi receptori, ko antenom, hvataju kumulaciju ljudske tuge, opustošenosti, nemoći, bezizlaznosti. Nikog ne poznajem, al ko da su najrođeniji.

U Petrinji nikad nisam bila. Al upoznala je preko Smjehuljice. Pisala je o njoj s toliko topline i ljubavi da je bilo nemoguće izbjeći misao na nju ova dva dana. Na nju, njene najdraže frajere i sve druge frajere i frajerice koji dočekuju hladnu, neizvjesnu noć, u nepoznatom kutku prinudnog smještaja.
Teret straha i težina mučne situacije je nepodnošljiva.

Dragi svi, potresom urušeni, u mislima smo s vama. Tugujemo. Žalujemo. Tihujemo.
Sve je to malo. I vama nenadoknadivo u gubitku kojeg trpite. U danima koji predstoje svi ste se vidjeli u svojim toplim domovima. U okruženju obitelji. I s ljubavlju pripremljenog obroka.
Bez svega ste ostali.

Ako vam išta znači, naša srca kucaju za vas. Misli su nam s vama. Želimo vam, svim srcem, smirenje gnjevne zemlje. Uzela je žrtve, danak. Nek s ovom strahotom stavi točku ne nevoljnu godinu. I da vam humanu priliku sagraditi nova obiteljska gnijezda. Čvrsta. Stabilna. I neurušiva.

Smjehuljice, ako budeš imala priliku čitati, kod mene ima viška prostora. U svakom trenutku spremna sam tebe i tvoje udomiti. Koliko god treba. Možda ti se otok čini daleko. Al možda je prava terapija bar za jedan period.
Grlim svim srcem.

29.12.2020. u 20:49 • 21 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 28.12.2020.

Ne o pi si vo!



Foto: otočka

Koliko li sam samo puta ovu godinu rekla kako jače južine nisam vidila. A onda me silina ove opet iznenadila. Puše neopisivo. Tutnji iz podzemlja. Prizemlja. Nadzemlja. Kiša i valovi se stapaju na nekoj koti i onda udruženo, prijeteći i urlajući, udaraju o mrkentu. Svi prozori i vrata podrhtavaju. S terace se, kroz koprenu guste kiše s orkanskim nanosima, nazire nečiji kaić. Nema u njemu nikoga. Ne znamo ni odakle je dolutao. Čiji li je? Nemoguće ga spašavat. Ne znamo ni koga zvat. Obavještavam Lučku kapetaniju. Bar da znaju smjer kretanja ako se neko javi za potragu.

Zabrana međužupanijskih prijelaza nama nije bila ni potrebna. Prečesto smo u blokadi. Ništa ne vozi pa i da hoćemo negdje, šanse su nula. Prizemljeni su katamarani i trajekti. Čak i onaj na kratkoj relaciji Dominče-Orebić. Otok je nenapustiv. Ne daj, Bože, ikome nevolje. Do nas je nemoguće doći.
"Život je na škoju i radost i tuga."

Danas naš Junak ima mali rođendan. Svoj prvi mjesec. Napajam se slikama koje pristižu iz Splita. Ne mogu ga se nagledat. Smijem se jer stalno ponavljam, nije šta je naš, al stvarno je krasan. Još su fragmenti straha i šoka prisutni, al slike sve rastjeruju i pomažu u iscjeljenju duše. Hiperemotivac sam. Kad volim, prelivam se. Al ni u primisli nisam slutila da se baš tako i toliko može voliti.
Ako me neko pita koliko, mogu samo reć, neopisivo!

/*** Svima pogođenim potresom, u mislima sam s vama. Užasno mi je žao da to proživljavate./

28.12.2020. u 10:15 • 33 KomentaraPrint#

subota, 26.12.2020.

Kasnim, al sustižem


Foto: otočka

Kuća uz more je zimi hladna i vlažna. Južina i bura nabiju u zidove svaka svoje, pa je cijelu kuću nemoguće zgrijat. Zato peć na drva gotovo sprži dnevni boravak. Jedinu grijuću prostoriju. U kojoj vladaju tropski uvjeti. Ovu peć smo zasigurno kupili s falingom. Jer grije za deset peći. Šta zadovoljava kriterije, uvijek smrznutog, Starog. Ja u ljetnom izdanju. Šta nije pametno. Jer stalno izlazim vani. Pa tako iz tropa na hladnoću. Ne da mi se stalno oblačit, svlačit. Tako ja već godinama. Nije mi dosad ni java bija. Valjda neće ni sada. Otvaranje vrata i raspoređivanje topline po cijeloj ili većem dijelu kuće je besmisleno. Stari je tako gradio. Grij dnevni, a u ostalom dijelu kuće se smrzavaj. U banju se inje hvata.

Traži kuća veliki metloboj, al to druženje s jurilicom ostavljam za sunčaniji dan. Dugo smo izbivali pa sad skroz bucam di mi je šta. Jer je Split još u mojoj glavi. O srcu da ni ne govorim.

ON bi nešto slatkoga. Za ove dane. Stari obavezno nešto meko i kremasto. Ja zadovoljna čokoladom. Zbog svih okolnosti kasnim. Pa se hvatam u koštac. Slano volim kuhat. Slatko mi tlaka. Al šta da radim. Moji su. Ovdje ne vrijedi ona, neka se nađe ako neko navrati. Zimi ovdje neće zasigurno nitko navratit. Osuđeni smo jedno na drugo. I kad nam je po volji. I kad nije.

Najprije je zamirisao kruh. Sad miriši po kantucinima. Brzo će iz pećnice pa ću ih na tanko narezat i stavit da se još malo popeku. Večeras ću zamijesit čokoladne raspucance. Još ću im napravit tortu, onda nek me se mane od slatkoga.

Vani šporka bura. Ispred vrata desetak maca. Gladne i mazaste. Šta da radim? I one su kao moje. Dok ne dođe lito. I gosti se razmile po apartmanima Vale. Pa se i one rasprše trbuhom za kruhom. Ko gastarbajteri.

26.12.2020. u 15:11 • 37 KomentaraPrint#

petak, 25.12.2020.

Božić u Vali



Foto: otočka

Neplaniranih mjesec dana u Splitu pretvorio se u sljedove. Najprije radost. Pa očaj. Tuga. Neizvjesnost. Strahovi. A onda osviještena, neopisiva sreća. Kad smo procijenili da je stanje stabilizirano, vratili smo se, nakon gotovo mjesec dana, u Valu. Na Badnje veće. Bez bakalara. Bez fritula. Bez uobičajenog generalnog čišćenja kuće. Bez tople vatre u peći. Samo starac, koji je pokazao da može i sam kad treba. Kad nužda tako naloži.

Pećica na struju je učas otopila led hladnih zidova. Prazan stol se improvizacijom napunio. I po prvi put u životu, kićenje bora je bilo s posebnim treperenjem u srcu. Zaista se slavilo rođenje djeteta. Naš najljepši Božić. Najispunjeniji. Najsmisleniji. Najradosniji. Dogodio se iskonski u srcima.
Naš bebač se izborio za život. Dobro je. Mi nastavljamo s titulama života.

Dvije kuglice su za vas, rekla je Mlađa, kad smo se pozdravljali. Sinoć smo ih odmotali i zakačili za borić. Ponosni. Preplavljeni nježnošću. Titravog srca koje puca od neopisive ljubavi. I prepune duše koja se izlijeva u poplavi emocija.

Božić je. Sretan vam, dragi svi.

25.12.2020. u 14:40 • 27 KomentaraPrint#

utorak, 22.12.2020.

Volite se, ljudi


Foto: otočka

Dolazim sebi. Čitam postove. To me smiruje. Polako me, u intervalima od brda obaveza, vraćaju u kolotečinu. Koja je blagoslov sama po sebi. Vidim, po sporadičnim bockanjima, da je na blogu bilo nekog fighta. Al ne da mi se čitat unazad. Ništa više unazad. Unazad je sve bilo loše. Samo me sutra vuče u nove radosti. Jer na Badnjak, povratkom u Valu, pod okićen bor podastrt ćemo naša ispunjena srca. Dobili smo prekrasnog unuka. Junački se izborio za život. Sad nam je slaviti.

Da, čitam postove. Lijepim se za sjetne. Ima ih na pretek. Prionu mi uz stjenke duše ko pijavice uz kožu. Otresam ruke. Odmahujem glavom. Rastjerujem. Nema više gdje stati.
Magneto je sanjala oca. AnaBonni je tužna, Nema garancije je u trenutku tuge...
Odmah me vraćaju unazad. Koliko li sam toga odradila, a suze pustila nisam. Samo ih gutala. Pretvarala u suhe, kamene, olovne. Ne idu vani. I tako teške legnu na želudac. Ni odatle vani.
Pitam se kad li je ona plačljivica od mene, zbog Bambija, djevojčice sa šibicama, malog princa, ranjenog psa, krivonoge mačke, prestala lit slapove Niagare? Zbog kojih su me godinama zvali Plačko.
Kad se dogodila ta prijelomna crta ispod ošita i zaustavila emocije unutar vlastitih gabarita? U kojima se znam gušiti, al suze vraćat unazad. Uvijek je kraj mene bio netko slabiji. Potrebitiji. Ranjiviji. Pa mi se činilo da ja moram bit ta jača. Suze bi me izdale. Pretvorile u ranjivu. A to nisam htjela pokazat. Ni za živu glavu. Ni zadnjih mjesec dana nisam plakala. Gušila sam se u sebstvu. Tonula i izdizala se vlastitim afirmacijama, znajući da su potrebitiji oko mene. Nisam plakala.

Al zaplakala sam nad vašim postovima. Oni su me dotakli. Ljudski. Kroz srce, dušu. Vi, koje ne poznajem, koje nikada nisam srela. A tako ste mi nedostajali . Ko terapija na dnevnoj razini. Tri puta poslije jela.

Svojim primjerima bodrite. Tješite. Dijelite. Potičete. Nadahnjujete. Pa i onda kada tonete. I onda kad se u radosti stapate sa samim nebom.

U svakoj obitelji ima razmirica. U svakoj pravoj obitelji ima oprosta, ljubavi i dragosti.
Volite se, ljudi. Ne zato jer je Božić. Volite se jer imate srce koje kuca. Volite se jer ni jedna duša ne može opstati sama. Bez srodne. Pa bila ona čak i virtualna. Blogovska. Ionako je previše prijetećeg iznereda oko nas.
Grlim svih. Iskreno i punog srca.
Ako ne stignem, zbog obaveza, Sretan vam Božić. Svima odreda.

22.12.2020. u 16:22 • 65 KomentaraPrint#

nedjelja, 20.12.2020.

Postala sam baka!!!



Pomisao o tome kako ću objaviti ovu radosnu vijest proganjala me danima prije termina rođenja. Jedva sam suzbijala vatromet želja to podijeliti s vama. Da se zna. Urbi et orbi.

A onda je krenulo nizbrdo. Na prvom vađenju plodne vode, dežurna ginekologinja nije uspjela. Ali je ubola "negdje." I izazvala krvarenje. Pa je zbog toga Mlađa zadržana u rodilištu. Tada nismo ni slutili da je taj dan početak stvaranja velikog zla. Sedam narednih dana, nakon termina poroda, redale su se vizite. I svaka od njih govorila, čekat ćemo prirodne trudove. Kad su trudovi, u noći osmog dana nastupili, probili su plodnu vodu, doslovno usmrđenu, a Mlađa je, nakon desetak minuta, usred trudova, upala u temperaturu preko 40°. S užasnom groznicom i buncanjem. U roku hitno je vode na carski rez. Na epiduralnu. Zna se da je za taj zahvat potreban poseban položaj i opuštenost. U bunilu, trudničkim bolovima i užasnoj groznici uspijeva se, sportskim duhom, maksimalno opustit da se taj dio odradi kako treba. Prva injekcija je uspjela. Druga iz 10-og pokušaja.
ON i ja dobivamo u Vali fragmente informacija. Od zeta. Uskoro javlja za sina. Radosni smo. Ali šta se događa?
Javlja se nešto kasnije i Mlađa. Dobila je jake antibiotike ali čujem kako joj groznica prekida komunikaciju. U šok sobi je. Beba je dobro, kaže. Zdrava. Apgar test 10/10.
Radosni smo. Ali istovremeno u zebnji.
Dva sata kasnije Mlađa zove. Pedijatrica joj javlja da je dijete zaprimljeno na odjel neonatologije u jako teškom stanju. Životno ugrožen. Na respiratoru. Dojenačka sepsa i upala pluća. Ni Mlađa nije dobro. Ima sepsu.

Tu ću prestat s opisivanjem horora kojeg je prošla ona, bebač, zet, mi. Svaki segment najgoreg dijela našeg zdravstva zalomio se na njih dvoje. Mlađoj i bebaču. Mogla bih ispisat stotine stranice od prikrivanja prvog zahvata vađenja plodne vode, nemara, neodgovornosti, narušenih međuljudskih odnosa na odjelu ginekologije koji je na kraju i rezultirao smjenom ravnatelja odjela. Kasno. Prekasno.

Borba za dva života je trajala danima. Mlađa se oporavljala tjelesno. Psihički, samo ona zna kako.
Bebač je danima bio loše. Na trojnoj antibiotskoj terapiji. Na respiratoru.

Onda je došao i željno čekan otpust. Nakon 18 dana. Sa zapuštenim i zagnojenim pupkom. Otvarajući novi mogući front sepse. Sa guzom crvenom do krvi. Stanje je spasila bebačeva pedijatrica intenzivnom i svakodnevnom terapijom i tretmanom.

Tužna sam i razočarana. Kako je jedna posve uredna trudnoća i jedna posve zdrava beba zamalo nemarom i neprofesionalnošću završila tragično? Daleko smo od srednjeg vijeka. Ili nismo?

I dalje me grči želudac. Srce preskače. Strah je vrag. Iako sam milijun puta ponavljala kako je strah gore zlo od samog zla. Nikakve afirmacije nisu mogle prizvat imalo mira.

Okrećem se ovom danu i danima ispred nas. Naše srećice su dobro. Borci. Junaci.
ON je dida, ja baba. Stari pradida.
Dočekali smo i te titule. Svjesni da se ništa od toga ne podrazumijeva.
Polako dolazimo sebi. Gledamo ga. Mazimo. I sad razumijemo kako se unučad voli najviše na svijetu.

Još smo par dana u Splitu. Stari je sticajem okolnosti gotovo mjesec dana sam. Odgovoran. Brižan. I pun razumijevanja za stanje.
Slijedeće javljanje će bit iz Vale.
Do tada, pozdrav od bake.
Uzdrmane, ali nadasve sretne.

20.12.2020. u 20:05 • 58 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< prosinac, 2020 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Listopad 2021 (5)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (17)
Lipanj 2021 (17)
Svibanj 2021 (15)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (14)
Siječanj 2021 (12)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (18)
Listopad 2020 (18)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi