morska iz dubina
ponedjeljak, 28.12.2020.
Ne o pi si vo!
Foto: otočka
Koliko li sam samo puta ovu godinu rekla kako jače južine nisam vidila. A onda me silina ove opet iznenadila. Puše neopisivo. Tutnji iz podzemlja. Prizemlja. Nadzemlja. Kiša i valovi se stapaju na nekoj koti i onda udruženo, prijeteći i urlajući, udaraju o mrkentu. Svi prozori i vrata podrhtavaju. S terace se, kroz koprenu guste kiše s orkanskim nanosima, nazire nečiji kaić. Nema u njemu nikoga. Ne znamo ni odakle je dolutao. Čiji li je? Nemoguće ga spašavat. Ne znamo ni koga zvat. Obavještavam Lučku kapetaniju. Bar da znaju smjer kretanja ako se neko javi za potragu.
Zabrana međužupanijskih prijelaza nama nije bila ni potrebna. Prečesto smo u blokadi. Ništa ne vozi pa i da hoćemo negdje, šanse su nula. Prizemljeni su katamarani i trajekti. Čak i onaj na kratkoj relaciji Dominče-Orebić. Otok je nenapustiv. Ne daj, Bože, ikome nevolje. Do nas je nemoguće doći.
"Život je na škoju i radost i tuga."
Danas naš Junak ima mali rođendan. Svoj prvi mjesec. Napajam se slikama koje pristižu iz Splita. Ne mogu ga se nagledat. Smijem se jer stalno ponavljam, nije šta je naš, al stvarno je krasan. Još su fragmenti straha i šoka prisutni, al slike sve rastjeruju i pomažu u iscjeljenju duše. Hiperemotivac sam. Kad volim, prelivam se. Al ni u primisli nisam slutila da se baš tako i toliko može voliti.
Ako me neko pita koliko, mogu samo reć, neopisivo!
/*** Svima pogođenim potresom, u mislima sam s vama. Užasno mi je žao da to proživljavate./
