Neplaniranih mjesec dana u Splitu pretvorio se u sljedove. Najprije radost. Pa očaj. Tuga. Neizvjesnost. Strahovi. A onda osviještena, neopisiva sreća. Kad smo procijenili da je stanje stabilizirano, vratili smo se, nakon gotovo mjesec dana, u Valu. Na Badnje veće. Bez bakalara. Bez fritula. Bez uobičajenog generalnog čišćenja kuće. Bez tople vatre u peći. Samo starac, koji je pokazao da može i sam kad treba. Kad nužda tako naloži.
Pećica na struju je učas otopila led hladnih zidova. Prazan stol se improvizacijom napunio. I po prvi put u životu, kićenje bora je bilo s posebnim treperenjem u srcu. Zaista se slavilo rođenje djeteta. Naš najljepši Božić. Najispunjeniji. Najsmisleniji. Najradosniji. Dogodio se iskonski u srcima.
Naš bebač se izborio za život. Dobro je. Mi nastavljamo s titulama života.
Dvije kuglice su za vas, rekla je Mlađa, kad smo se pozdravljali. Sinoć smo ih odmotali i zakačili za borić. Ponosni. Preplavljeni nježnošću. Titravog srca koje puca od neopisive ljubavi. I prepune duše koja se izlijeva u poplavi emocija.