morska iz dubina
utorak, 29.12.2020.
Mokri pogled
Foto: otočka
Sve je zamućeno šta danas gledam. Mokro. Slano sa slanim se stapa. Duša se raspada pred silinom prisutne boli. Svi receptori, ko antenom, hvataju kumulaciju ljudske tuge, opustošenosti, nemoći, bezizlaznosti. Nikog ne poznajem, al ko da su najrođeniji.
U Petrinji nikad nisam bila. Al upoznala je preko Smjehuljice. Pisala je o njoj s toliko topline i ljubavi da je bilo nemoguće izbjeći misao na nju ova dva dana. Na nju, njene najdraže frajere i sve druge frajere i frajerice koji dočekuju hladnu, neizvjesnu noć, u nepoznatom kutku prinudnog smještaja.
Teret straha i težina mučne situacije je nepodnošljiva.
Dragi svi, potresom urušeni, u mislima smo s vama. Tugujemo. Žalujemo. Tihujemo.
Sve je to malo. I vama nenadoknadivo u gubitku kojeg trpite. U danima koji predstoje svi ste se vidjeli u svojim toplim domovima. U okruženju obitelji. I s ljubavlju pripremljenog obroka.
Bez svega ste ostali.
Ako vam išta znači, naša srca kucaju za vas. Misli su nam s vama. Želimo vam, svim srcem, smirenje gnjevne zemlje. Uzela je žrtve, danak. Nek s ovom strahotom stavi točku ne nevoljnu godinu. I da vam humanu priliku sagraditi nova obiteljska gnijezda. Čvrsta. Stabilna. I neurušiva.
Smjehuljice, ako budeš imala priliku čitati, kod mene ima viška prostora. U svakom trenutku spremna sam tebe i tvoje udomiti. Koliko god treba. Možda ti se otok čini daleko. Al možda je prava terapija bar za jedan period.
Grlim svim srcem.
