morska iz dubina
subota, 26.12.2020.
Kasnim, al sustižem
Foto: otočka
Kuća uz more je zimi hladna i vlažna. Južina i bura nabiju u zidove svaka svoje, pa je cijelu kuću nemoguće zgrijat. Zato peć na drva gotovo sprži dnevni boravak. Jedinu grijuću prostoriju. U kojoj vladaju tropski uvjeti. Ovu peć smo zasigurno kupili s falingom. Jer grije za deset peći. Šta zadovoljava kriterije, uvijek smrznutog, Starog. Ja u ljetnom izdanju. Šta nije pametno. Jer stalno izlazim vani. Pa tako iz tropa na hladnoću. Ne da mi se stalno oblačit, svlačit. Tako ja već godinama. Nije mi dosad ni java bija. Valjda neće ni sada. Otvaranje vrata i raspoređivanje topline po cijeloj ili većem dijelu kuće je besmisleno. Stari je tako gradio. Grij dnevni, a u ostalom dijelu kuće se smrzavaj. U banju se inje hvata.
Traži kuća veliki metloboj, al to druženje s jurilicom ostavljam za sunčaniji dan. Dugo smo izbivali pa sad skroz bucam di mi je šta. Jer je Split još u mojoj glavi. O srcu da ni ne govorim.
ON bi nešto slatkoga. Za ove dane. Stari obavezno nešto meko i kremasto. Ja zadovoljna čokoladom. Zbog svih okolnosti kasnim. Pa se hvatam u koštac. Slano volim kuhat. Slatko mi tlaka. Al šta da radim. Moji su. Ovdje ne vrijedi ona, neka se nađe ako neko navrati. Zimi ovdje neće zasigurno nitko navratit. Osuđeni smo jedno na drugo. I kad nam je po volji. I kad nije.
Najprije je zamirisao kruh. Sad miriši po kantucinima. Brzo će iz pećnice pa ću ih na tanko narezat i stavit da se još malo popeku. Večeras ću zamijesit čokoladne raspucance. Još ću im napravit tortu, onda nek me se mane od slatkoga.
Vani šporka bura. Ispred vrata desetak maca. Gladne i mazaste. Šta da radim? I one su kao moje. Dok ne dođe lito. I gosti se razmile po apartmanima Vale. Pa se i one rasprše trbuhom za kruhom. Ko gastarbajteri.
