morska iz dubina

nedjelja, 20.12.2020.

Postala sam baka!!!



Pomisao o tome kako ću objaviti ovu radosnu vijest proganjala me danima prije termina rođenja. Jedva sam suzbijala vatromet želja to podijeliti s vama. Da se zna. Urbi et orbi.

A onda je krenulo nizbrdo. Na prvom vađenju plodne vode, dežurna ginekologinja nije uspjela. Ali je ubola "negdje." I izazvala krvarenje. Pa je zbog toga Mlađa zadržana u rodilištu. Tada nismo ni slutili da je taj dan početak stvaranja velikog zla. Sedam narednih dana, nakon termina poroda, redale su se vizite. I svaka od njih govorila, čekat ćemo prirodne trudove. Kad su trudovi, u noći osmog dana nastupili, probili su plodnu vodu, doslovno usmrđenu, a Mlađa je, nakon desetak minuta, usred trudova, upala u temperaturu preko 40°. S užasnom groznicom i buncanjem. U roku hitno je vode na carski rez. Na epiduralnu. Zna se da je za taj zahvat potreban poseban položaj i opuštenost. U bunilu, trudničkim bolovima i užasnoj groznici uspijeva se, sportskim duhom, maksimalno opustit da se taj dio odradi kako treba. Prva injekcija je uspjela. Druga iz 10-og pokušaja.
ON i ja dobivamo u Vali fragmente informacija. Od zeta. Uskoro javlja za sina. Radosni smo. Ali šta se događa?
Javlja se nešto kasnije i Mlađa. Dobila je jake antibiotike ali čujem kako joj groznica prekida komunikaciju. U šok sobi je. Beba je dobro, kaže. Zdrava. Apgar test 10/10.
Radosni smo. Ali istovremeno u zebnji.
Dva sata kasnije Mlađa zove. Pedijatrica joj javlja da je dijete zaprimljeno na odjel neonatologije u jako teškom stanju. Životno ugrožen. Na respiratoru. Dojenačka sepsa i upala pluća. Ni Mlađa nije dobro. Ima sepsu.

Tu ću prestat s opisivanjem horora kojeg je prošla ona, bebač, zet, mi. Svaki segment najgoreg dijela našeg zdravstva zalomio se na njih dvoje. Mlađoj i bebaču. Mogla bih ispisat stotine stranice od prikrivanja prvog zahvata vađenja plodne vode, nemara, neodgovornosti, narušenih međuljudskih odnosa na odjelu ginekologije koji je na kraju i rezultirao smjenom ravnatelja odjela. Kasno. Prekasno.

Borba za dva života je trajala danima. Mlađa se oporavljala tjelesno. Psihički, samo ona zna kako.
Bebač je danima bio loše. Na trojnoj antibiotskoj terapiji. Na respiratoru.

Onda je došao i željno čekan otpust. Nakon 18 dana. Sa zapuštenim i zagnojenim pupkom. Otvarajući novi mogući front sepse. Sa guzom crvenom do krvi. Stanje je spasila bebačeva pedijatrica intenzivnom i svakodnevnom terapijom i tretmanom.

Tužna sam i razočarana. Kako je jedna posve uredna trudnoća i jedna posve zdrava beba zamalo nemarom i neprofesionalnošću završila tragično? Daleko smo od srednjeg vijeka. Ili nismo?

I dalje me grči želudac. Srce preskače. Strah je vrag. Iako sam milijun puta ponavljala kako je strah gore zlo od samog zla. Nikakve afirmacije nisu mogle prizvat imalo mira.

Okrećem se ovom danu i danima ispred nas. Naše srećice su dobro. Borci. Junaci.
ON je dida, ja baba. Stari pradida.
Dočekali smo i te titule. Svjesni da se ništa od toga ne podrazumijeva.
Polako dolazimo sebi. Gledamo ga. Mazimo. I sad razumijemo kako se unučad voli najviše na svijetu.

Još smo par dana u Splitu. Stari je sticajem okolnosti gotovo mjesec dana sam. Odgovoran. Brižan. I pun razumijevanja za stanje.
Slijedeće javljanje će bit iz Vale.
Do tada, pozdrav od bake.
Uzdrmane, ali nadasve sretne.

20.12.2020. u 20:05 • 58 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< prosinac, 2020 >
P U S Č P S N
  1 2 3 4 5 6
7 8 9 10 11 12 13
14 15 16 17 18 19 20
21 22 23 24 25 26 27
28 29 30 31      

Veljača 2022 (4)
Siječanj 2022 (8)
Prosinac 2021 (6)
Studeni 2021 (6)
Listopad 2021 (6)
Rujan 2021 (7)
Kolovoz 2021 (9)
Srpanj 2021 (17)
Lipanj 2021 (17)
Svibanj 2021 (15)
Travanj 2021 (10)
Ožujak 2021 (15)
Veljača 2021 (14)
Siječanj 2021 (12)
Prosinac 2020 (7)
Studeni 2020 (18)
Listopad 2020 (18)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi