morska iz dubina
utorak, 12.01.2021.
Rani otočki dani
Foto: obiteljski album
Dani listanja starih albuma. Otočka faza djetinjstva. Prije Vale. Gledam koliko je život bio jednostavniji. Materijalno opustošen do minimuma potrebitog. Malo je bilo dostatno za puno. Znalo se da u kuhinji mora bit kredenca, špaher na drva, stol, dva velika banka i po koja derutna drvena stolica. Ljeti se ionako kuhalo vani, na ognjištu. Tronožac i bronzin. I uvijek je bilo bučno.
Kad je barba došao iz Australije donio je veliki radio kazetofon. To je bio space shatl za svih nas. Zauzimao je veliki dio stola. I bilo je, gledaj i ne diraj. Uglavnom je treštao Mišo, Milo Hrnić, Dubrovački trubaduri, Đo Maračić Maki, Dalibor Brun i cijela postava tog vremena. Koju bi naši iseljenici snimali na kazete i puštali glasno. Do besvijesti. Da se zna da su došli na holiday. Na svoj rodni škoj. U svakodnevni govor su ubacivali iskrivljeni engleski, kako bi si dali na važnosti. Svjetski putnici.
Stari je ribario. Znalo se za njega. Lovio je prvoklasno i obilato. Tako da se meni podrazumijevala stara kredenca, okrznut pjat, aluminijska žlica ali i manistra od jastoga, feta od zubaca, kirnje, gofa, lignje u izobilju, hobotnice kad god i svakog blaga iz mora. Miris gradela je bio sveprisutan. Isto kao i miris lešade, brodeta, friganih kozica, girica, gavuna i srdela.
Stari bi pekao, teta bi frigala kumpire, mama bi čistila zelje, mi dica bi postavljala stol i niko nikome nije govorio šta da radi. Svak se samoinicijativno hvatao onoga šta je trebalo. A kad bi spiza zasjela na postolje, sve je brboćalo od glasova i uzvika, jaaaa lipo ti je ovo i lipo ti je ono. Rijetko kada se nije pjevalo. To je bio uglavnom desert. Pa raspremanje stola. I dalje svak na svoje.
Tako je funkcionirala moja prvobitna otočka zajednica.
Evo već druge fotografije u ruci. Novi bljesak u sjećanju. Ostavljam to za drugi put.
