Dani listanja starih albuma. Otočka faza djetinjstva. Prije Vale. Gledam koliko je život bio jednostavniji. Materijalno opustošen do minimuma potrebitog. Malo je bilo dostatno za puno. Znalo se da u kuhinji mora bit kredenca, špaher na drva, stol, dva velika banka i po koja derutna drvena stolica. Ljeti se ionako kuhalo vani, na ognjištu. Tronožac i bronzin. I uvijek je bilo bučno.
Kad je barba došao iz Australije donio je veliki radio kazetofon. To je bio space shatl za svih nas. Zauzimao je veliki dio stola. I bilo je, gledaj i ne diraj. Uglavnom je treštao Mišo, Milo Hrnić, Dubrovački trubaduri, Đo Maračić Maki, Dalibor Brun i cijela postava tog vremena. Koju bi naši iseljenici snimali na kazete i puštali glasno. Do besvijesti. Da se zna da su došli na holiday. Na svoj rodni škoj. U svakodnevni govor su ubacivali iskrivljeni engleski, kako bi si dali na važnosti. Svjetski putnici.
Stari je ribario. Znalo se za njega. Lovio je prvoklasno i obilato. Tako da se meni podrazumijevala stara kredenca, okrznut pjat, aluminijska žlica ali i manistra od jastoga, feta od zubaca, kirnje, gofa, lignje u izobilju, hobotnice kad god i svakog blaga iz mora. Miris gradela je bio sveprisutan. Isto kao i miris lešade, brodeta, friganih kozica, girica, gavuna i srdela.
Stari bi pekao, teta bi frigala kumpire, mama bi čistila zelje, mi dica bi postavljala stol i niko nikome nije govorio šta da radi. Svak se samoinicijativno hvatao onoga šta je trebalo. A kad bi spiza zasjela na postolje, sve je brboćalo od glasova i uzvika, jaaaa lipo ti je ovo i lipo ti je ono. Rijetko kada se nije pjevalo. To je bio uglavnom desert. Pa raspremanje stola. I dalje svak na svoje.
Tako je funkcionirala moja prvobitna otočka zajednica.
Evo već druge fotografije u ruci. Novi bljesak u sjećanju. Ostavljam to za drugi put.