morska iz dubina
srijeda, 20.01.2021.
Infuzija
Foto: Otočka
U Splitu smo. Na danima intenzivne infuzije. Sliva se u nas tolika količina ljubavi da se prelijevamo. Pa onda tu silinu emocija prosljeđujemo di god stignemo. Oduvijek smo se prelivali. Po milijun puta dnevno izgovarali volim te, ljubavi, najdraža, grlili, ljubili. Onda su cure postale odrasle žene, a naša međusobna retorika je ostala ista. Do dana današnjeg.
Najmlađi član obitelji u našem je fokusu. Gurkamo se ko će ga dignuti, nosit, maziti, tepati mu. Pri tome ne zaobilazimo ni naše dvije. Zet je malo zatečen. U njegovoj mnogoljudnoj obitelji toga nije bilo. Zato ga diskretno uključujemo u naš anđeoski krug. Smiješkom se privikava. Kao da se na dobro teško naviknut.
ON cvate. Lice mu poprima blagost i nježnost. Dobiva sve više glasova kako unuk sliči na njega i Stariju. Pa se šepuri ko paun. Rukometne utakmice su drugom planu. Liga prvaka i svekoliki nogomet u trećem. Promatram ga sa strane i vidim kako ga je ozarenost preplavila. Kad hoda, ko da ne dodiruje zemlju.
A ja, ja sam u stalnom osmjehu. Treperava duša mi često natjera vlagu na oči. Vlagu radosnicu.
Samo poneki grč u želucu me opomene da se ipak moram vratit u Valu. I onda to osjetim kao pukotinu. Želim ipak vjerovati kako sve ima svoj smisao i svoje zato. Pa i moj život na dva kolosijeka.
Ispred nas je produženi vikend. I neprepričljiva dimenzija ushita. U kojoj ćemo nastavit grlit, ljubit. I glasno izgovarat, volim te, ljubim te.
