morska iz dubina
nedjelja, 03.01.2021.
Crta razgraničenja
Foto: otočka
Spavam malo. Premalo. Zato, u tim kratkim intervalima, sanjam neobjašnjivo puno. Plitkim snovima koje čak i zujanje jednog jedinog komarca prekida. U potonućima od minute, tri ili deset, ja naredam slojeve snova koje bi mogla prepričavat satima. Kad krenem pričat, ON uglavnom zakoluta očima pa sama kopam, analiziram. Tražim znakovlje. Poruke.
Gotovo bi se zaklela da me mama sinoć milovala po kosi. Svjesna da spavam, sanjam, nisam htjela otvarat oči. Prekidat tu čaroliju topline, radosti, ushita. Srce mi je lupalo sto na sat. Al prepustila sam se. Onda je sve stalo. Podigla sam kušin, gledala oko sebe i osim mraka, Njega i Rokija posred kreveta, nikoga. Prozor širom rastvoren. S pogledom na mračne oblake, mjesec koji se među njima pomalja i munje koje paraju nebo. Al osjet na glavi je ostao. Osjet u srcu je ostao. Ako su i samo snovi, divni su. Ponekad poslože susret, zagrljaj i prelivanje ljubavi s onostranim.
Zar i budni ne sanjamo?
Gdje je uopće crta razgraničenja stvarnosti od iluzije?
