ponedjeljak, 04.01.2021.
Intermezzo
Foto: otočka
Samo na tren se nebeski urnebes smirio između niza sljedova proloma oblaka i grmljavine. Svi vrtovi su 30-ak centimetara pod vodom. A slapovi se, svako malo, sjure niz skale. Nit roba suha, nit terace čiste. Sve tufinano, vlažno, glibavo. Zaredalo ovako već danima. Iz svih gustirni voda curi vani. Prelivaju se od punine. Presaugani limuni truni i padaju na zemlju.
Iza ručka, na tren, nalegla utiha. Nestali svi glasovi. Osim kliktanja dva umirovljena galeba. Prelijena doletit na komadiće kruha koje sam im bacila. A onda sam shvatila kako su mudri. Čekaju da ribice počnu čokat kruh, a onda se sjure i obruše po pravi dalmatinski obrok. Koji je postao tako izlovljen i rijedak. Pa se galeb, simbol Jadrana pretvorio u škovacina. Na stotine ih kopaju po deponiju smeća.
I tu smo uspjeli, nekontroliranim ulovom, iz pohote, napravit disbalans u prirodi. Kao da je nama uopće stalo do ravnoteže. Možda samo do punog takujina. Kojim mislimo kupit i potkupit sve.
Al ne prolazi. Buna stiže iz zemlje i s neba. Opominje. Poziva na skromnost, skrušenost, poniznost i prihvaćanje poretka poštivanja viših sila. Ništa mi iz povijesti naučili nismo. Ni jedno udaranje po prstima nije bilo dostatno. Pamćenje nam od sveg postojećeg najkraće.
Ljudski rod. Mi smo sami sebi najveći neprijatelji.
I onda se opet prolomilo s neba.
04.01.2021. u 15:21 •
23 Komentara •
Print •
#