morska iz dubina
petak, 01.01.2021.
Labirint
Foto: otočka
Najdraže čestitke pristižu stalno na wats up. Mlađa zna. Teško nam pada ova udaljenost. Razumije zašto je tako. I da trenutno ne može bit drugačije. Pa u kontigentima šalje slike našeg Junaka. Našeg Mini Otočkoga. Koji je iz zdrave majčine utrobe zaronio u tren nebrige sustava. I morao se borit između ondje i ovdje. Između tame i svjetla. Nebo je dalo snagu svjetla. Isplivao je. Raste na oči. Prekrasno moje.
Sustav je toliko podbacio da ne treba biti pravnik i na temelju otpusnih papira, sa milijun posto sigurnosti, dobiti tužbu. Za nemarom ugrožene živote. Pretrpljeni strah. Neizvjesnost. Moguće posljedice. Nitko od nas nema za to ni volje, ni živaca. Iako bi vrijedilo. Kao opomena. Za svaku slijedeću trudnicu. I dijete koje ugleda svijet. Jer svijet je toliko mali da se sve brzo sazna. Isti sustav pogreški, propusta, straha, mogućih posljedica dogodio se, samo mjesec dana ranije, mladoj ženi s otoka. Čija kuća je na samo stotinjak metara od naše. U dva mjeseca, dva identična propusta.
Ali, kao i sve u životu, sam život ima svoje lice i naličje. Taj isti sustav, koji nas je zamalo zavio u crno, spasio je život mom Starom. Teški infarkt. Šansa preživljavanja operacije manja od 1%. Struka i ono šta ide u kuvertu odradili su posao maestralno dobro. Šansa od 1% pretvorila se, već treću godinu, u kvalitetan život.
Ista bolnica. Liječnici. Samo ljudi i oni koji su to malo manje.
Ostavljam ovo debelo iza sebe. Iako, strah je vrag. Svako malo izviri iznutra. I zavapi.
Gledam svog dječaka. Po milijunti put se prelivam preko svojih gabarita. Preplavljena emocijama za koje, do jučer, nisam ni znala da postoje.
Jutro je oblačnjikavo. Al sunce se pomalja i daje znak ko je gazda na nebu. Zahvalna sam na svjetlu, toplini i smislu života. Pa čak i onda kad sve izgleda bezizlazno. Život je labirint. U kojem ipak znamo vrata ulaska i vrata izlaska. Sve drugo je traženje sebe.
