morska iz dubina
utorak, 05.10.2021.
Zbogom voljenje
Nekad je teško pisati. Riječ izustiti. Jer šutnja
zna bit sveobuhvatna. Dostatna. Rječita u svojoj bezglasnosti. Ali ti, ljubljeni moj, zaslužuješ da izađem iz težine koja me saplela. Iz ranjenosti. Iz nemjerljive tuge. Opraštam se u nevjerici.
Oko moje, bio si radost, razigranost, bezuvjetno davanje i čista, nepatvorena ljubav. Bio si učitelj oprosta, učitelj ljubljenja i voljenja. Bio si ravnopravan član naše obitelji. Bio si toplina mog krila u zimskim danima. Bio si plišanac koji se uguravao između nas dvoje. Pa se gnijezdio kod jednog, onda kod drugog. Znao si sve naše staze i pustopoljine napamet. Jer rijetki su bili dani, svih ovih godina, a da ih nismo odšetali. Bio si punina koja je toplila dom. I ostao si toplina kroz ove potoke suza koji nezaustavljivo teku.
Ne znam šta se dogodilo zadnjih mjesec dana. Ne znaju ni veterinari i njihove poliklinike kod kojih smo se te vodili i odradili brdo pretraga. Kopnio si. Samo su ti oči bile žive. I pratile svaki naš korak. Svaku riječ. Odbijanje vode i hrane je neminovno vodilo u kraj.
Dizali smo te i spuštali s kreveta na pod jer sam više nisi mogao ništa. Ležala sam uz tebe da te mogu mazit i tepati ti. Izlila sam i izlivam ocean iz sebe nesvjesna da su suze tako nepresušne. Nezaustavljive kao i bol koja mi je zaposjela srce, dušu, um.
Jutros si, ljubavi, učinio čudo. Skočio si na krevet koji je bio tvoj koliko i naš. Stisnuo si se uz mene. Uvalio mi šapu u ruku. Pogledao me posljednji put i otišao.
Hvala ti, anđele moj. Oplemenio si naše živote. Učinio sva sjećanja živim, a buduće dane izuzetno teškim. Opustošenim. Ako su na nebu zapisi ljubavi onda je jutros jedan utkan u nebo. Volimo te beskonačno, voljeni naš Roki.
