Nikad nismo zatomljivali emocije. Kod nas se u kući uvijek jasno čulo volim te, ljubavi, srećo, srećice i tko bi sve inačice nabrojao. I tako se to udomaćilo i s djecom koja su odrastala u "rječitom" okruženju. Redovito sam uz živi zagrljaj ili porukicu na mobu dobivala i srce, love you, ljubim, grlim...
Onda je ON, inače sklon namjernom iskrivljavanju riječi, umjesto srce izrekao čuče moje. I tako se to "čuče moje" već godinama, u obitelji, provlači kao najviši stupanj izražene emocije koja je i više od volim te. Ušunjalo se to u obiteljski rječnik u svakodnevnoj komunikaciji i često se primjenjuje na drage nam ljude ali i van obitelji. Baš svako dijete je čuče malo. Svaka bliska i draga nam osoba je naše čuče. Kućni ljubimci su čuča mala. Primjena se proširila na sve strane.
Onda je Mlađa upoznala svog budućeg muža. Prije nego li smo ga upoznali dobili smo ozbiljno upozorenje da se ni slučajno ne prelivamo u emocijama jer kod njegovih toga u obitelji nema. Za šestero djece nije bilo vremena za mazukanje. Trebalo je to podignut, odgajat, othranit, školovat i uza sve odlazit na posao i radit. Primili smo obavijest i prihvatili to saznanje kao objektivnu činjenicu da svi nisu kao mi.
Krenulo je upoznavanje. Potom nekoliko zajedničkih druženja. Kad smo dobro ispipali teren, procijenili budućeg novog člana obitelj, posve spontano i neposredno smo i zeta glasno stavili pod nazivnik "čuče naše." I dok je Mlađa kolutala očima, zet se u hipu navukao na naš rječnik. U početku mu je to bilo smiješno, ali tako se lako navukao na dobro i meko. Sad se to "čuča naša mala" svakodnevno čuje za najdraže mališe.
Nema ovih riječi u Klaićevom rječniku. Ne marimo mi baš za to. A tek kad bi nabrojala sve naše druge nepostojeće riječi teško da bi vi, koji čitate, prepoznali na kojem jeziku uopće pišem post:-)
Post je objavljen 25.03.2024. u 21:06 sati.