Mario je bio moj kolega od prvog osnovne do kraja gimnazije. Sistematičan i redovit u učenju u svim predmetima. Ja kampanjac, sve na ho ruk i u zadnji čas prije ispitivanja, kontrolnih ili školskih zadaća. On odličan u ocjenama na svoj način. Ja odlikaš na svoj. Kačili smo se oduvijek oko svih aktualnih tema. Svak je vukao na svoje. U Padovi je završio medicinu, specijalizirao psihijatriju i slijedom postao profesor doktor. Na našoj razrednoj, vječno živoj wats up grupi, je bio hiperaktivan. Javljao se zorom, danju, noću. Plivao u moru ljeti, zimi. Slao slike. "Ratovali" smo svi zbog korone, Trumpa, Ukrajine, Milanovića, Plenkovića, Možemo, ne možemo i inih. Digao bi nam sve živce na juriš, a onda bi jutro opet započelo s osmjehom i dobro jutro, moji maturanti.
Kad ćemo na kavu? Stalno mi je slao poruke uz smajliće i srca, šta nam je u grupi bilo najnormalnije. Hoćemo brzo, obećavala sam i slala kisić, pusić, cmokić. Dva dana se nije javljao i onda je Snježana samo zalijepila osmrtnicu iz Slobodne. I napisala, ja ovo ne virujen.
Bilo je to nedavno.
**
Kupusa san upoznala na promociji knjige naše predivne "garancije." Parilo se ka da se znamo ko zna od kada. Blog spaja. Iza virtualnog svijeta su živi ljudi. Približe ih napisane riječi i nađu ono nešto.
Nastavit ćemo ćakulu na kavi, bio je dogovor. Ja sam, zbog obaveza prema Starom, trebala nazvat. Ali nisam. Stalno nešto i stalno frka i trka.
**
I tako, rupa mi je u duši zbog dvije kave koje nisu popivene. I nikad neće biti. Jednoga sam poznavala cijelu vječnost, drugoga kao da sam poznavala jako dugo.
**
Neke kave se ne odgađaju. Jer ih vrijeme, usud ili sudba kleta pretvore u prah i pepeo. I podsjetnik da je vrijeme naš neumoljiv gospodar. Ono raspolaže s nama, ne mi s njim.
I silno mi je žao. Tih nepopijenih kava. Do bola žao.
Post je objavljen 20.03.2024. u 19:34 sati.