Marketing
Otočka kronika
Fotografija: morska
Kad sam imala toliko malo godina, ljeti mi je bilo sasvim svejedno tko mi u Vali pravi društvo. Je li to netko s 3, 5 ili 8 godina. Bilo je jedino važno da se možemo zajedno kupat ili sjedit u dvoru na užeglom kamenu, igrat se kamenčićima, mazit mace i brbljetat o svačemu i ničemu. Tada su mi Marin, Petar i Željka bili dječji prijatelji. Marin moj vršnjak, Petar mlađi, Željka još mlađa.
Još nisam ni maturirala, a Željka je, s tek navršenih 16 godina, već rodila. Marin je sljedeće ljeto postao otac, a Petar završio u popravnom domu. Ne rodilo šta nije krao i punio crnu kroniku.
I tako je ta naša veza iz djetinjstva pukla sama po sebi.
Tih studentskih godina sam i ja manje zalazila u Valu. Sve šta mi je bilo važno je bilo u Splitu.
Tek nakon diplome, s nenavršene 22 godine, ponovo sam prigrlila morske dubine, mrkentu, tišinu i nebo puno zvijezda. Kao Lesi, rado sam se tu vraćala.
Željku i Marina bi povremeno viđala, uglavnom u Mistu, kad bi išla u spizu. Zastali bi i izmijenili po koju riječ. I Petar je već dobio kćer i za trajanja svog braka se spanđao sa ženom koja je imala, ni manje ni više, nego sedmero djece. S njom je dobio još njih troje. To već gotovo zavrjeđuje cijeli roman.
Tih 70.-ih i ranih 80.-ih je u Mistu bilo prepuno djece koju su rađala djeca. Mojim rođacima je to sve bilo normalno. Kako i ne bi bilo kad su obje rodice rodile kao maloljetnice, a rođak postao otac s navršenih 18, ali je njegova žena bila maloljetna.
Rijetki su završavali i osnovnu školu. Veze su im brzo pucale pa su ulijetali u drugu, treću, a djece, naše, vaše, njihove je bilo koliko hoćeš. Više nisam mogla ni pratit tko je s kim i koje dijete je čije.
Silno me to rastuživalo. Kao da je civilizacija otoku rekla zbogom, a ostavila teške repove primitivizma i anarhičnosti.
Danas je to ipak druga priča.
Split i Zagreb su prepuni otočkih studenata. Vraćaju se na otok i popunjavaju radna mjesta liječnika, profesora, geodeta, arhitekata, stomatologa, medicinskih sestara...Mnogi ostaju u mjestu studiranja i jako se lijepo snalaze. Kažu mi da je otočki lobi jak i da se međusobno podupiru i potpomažu u svakom pogledu.
Danas su otočke priče posve druge i drugačije. Ljepše. Nisu na civilizacijskom začelju, niti zaostaju u kulturološkom pogledu za gradom u ikojem pogledu.
A ja kao svjedok, kroničar svog vremena, koja je to sve pomno bilježila, mogu samo reći, o tempora, o mores.
Post je objavljen 23.03.2024. u 16:54 sati.