morska iz dubina
subota, 29.01.2022.
Kuća dide moga
Foto: Otočka
To ljeto moje treće godine života odvijalo se u staroj kući u Blatu. Mama u bolnici. Tata radio. Netko me trebao čuvat. Bila mi je suđena moja teta. Tatina sestra na otoku.
Tu se kalilo željezo mog života. Upravo sam tu naučila kako se najesti u neimaštini. Kako uopće išta podijeliti. Kako spavati na slamarici s troje rođaka. Jedno drugom do uha. Kako zadnjom koricom kruha pomacat zajedničku terinu sa zeljem. Tu sam bila zameljana borovom smolom i smokvinim mliječom. Izbodena ubodima osa. Bila je preslatka banana dijeljena na četiri. Rijetko viđena. Al zapamćena. Još slađi frigani crneji puni drača. Tu sam bila u milosti velike ljubavi. I u spoznaji još većeg siromaštva moje tete, s troje djece. I mene četvrte. Kroštule su bile praznik. Svježa jaja, žbaćena u šato, poslastica. Tetino krilo je bilo utočište u kojem sam tražila utjehu mamina odsustva.
Godinama poslije uvidi su se razbistrili. Postalo je evidentno da je u toj staroj kući udaren biljeg mog života. Gdje je sve malo bilo puno. Gdje je puno bilo nepostojeće. Tu sam naučila da srce nije samo organ koji pumpa krv, nego obilježava život.
Istina je. Prve godine života su najvažnije. One su temelj na kojem poslije izrastamo.
U ljude. I neljude.
