morska iz dubina
petak, 04.04.2025.
(Z)majčica
Prva dijagnoza je bio karcinom dojke. Druga njegov povratak. Treća i najkraća, karcinom pluća. Sveukupno je trajalo gotovo 16 godina. Svo to vrijeme moja (z)majčica je sve iznosila kao da se radilo o čiru na dupetu. Sorry na izrazu. Samo tako mogu vjerodostojno opisat njen odnos prema bolesti.
Nakon prve ture zračenja, koje je prekinuto, jer je dojka gotovo izgorila, došla je iz dnevne bolnice i rekla, spremi mi djecu. Vodim ih danas u Valu. Uz moj žestoki otpor matirala me rečenicom, još nisam mrtva. Uzmaknula sam. Cure, tada zaista djevojčice od 3 i 6 godina, bile su presretne. S bakom nikad dosadno. A more im tuklo o vrata sobe. Kad sam ih ispraćala na trajekt samo je nehajno dobacila, ne brini, pobijedit ću ja ovu zvijer.
Osam godina kasnije trebalo je napravit mastektomiju. Ušla je u operacijsku dvoranu i s timom, koji je radio zahvat, zapjevala Cocine Ribare. Poslije su mi rekli da to još nisu vidjeli. Toliko optimizma i vjere da će se vratit panulavanju, parangalima, kaparama i raštiki. To popodne smo došli u posjet, a ona je jednom rukom šetala infuziju, drugom Ajaxom brisala kantunal kraj svog kreveta. Svaka primjedba o neodgovornosti prema sebi odbijala se o zid. Ne pilajte me, bila je odrešita, dobro sam.
Treće, poslije sedam godina, je bilo najteže. Izmjenjivale su se kemo, kuća, bolnica. I patnja. Teška. Prikrivala ju je do iznemoglosti. Kao i ja svoju tugu i raspadanje iznutra. Izbjegavale smo poglede u oči da se ne dovedemo u poziciju emotivnog pucanja. Tako smo prešutno igrale do kraja. Tako smo se čuvale.
Šest mjeseci poslije, bio je slučajan susret, na pazaru, s glavnom sestrom pulmologije. Bila sam u nevjerici da me se uopće sjetila, da se sjetila mame. Rekla mi je da je često spominju u sestrinskoj sobi. Da se živa raspadala, a da nije zucnula. Da su takvi pacijenti zaista rijetki. I ostave trag i na osoblju.
Ostavila mi je tako, moja mama, visoki kriterij pucanja po šavovima. Ostavila mi je parametar kojim se odnosim prema životu, kako razlučit bitno od nebitnog, kako se ne kačit di ne treba, al zagrist do srčike gdje se mora.
Tipkam ovaj post i osjećam je tu. Oko sebe. Smijulji se. Čujem je, možeš ti to još bolje i žešće.
