Bijaše ovo u neko moje vrijeme.
Nakon deset godina rada na lokalnoj televiziji dala sam otkaz. Trebalo je prepoznat kad je dosta. Kad je vrijeme za otići. Kao Janica. Otići kad si na vrhu. Tih deset godina sam imala u šaci marketing cijele Dalmacije. I šire. Poznavala svih i sve. Vodila poznate firme u medijske prostore, promocije, izložbe, prezentacije, sajmove.
Nakon toga je trebalo odlučit di dalje. Odmah se javio Ivan. Dođi kod mene. Ima nas 53 zaposlenih i treba baš sve postavit na zdrave noge. Iz nekoliko ranije popijenih kava, još dok san mu radila spotove i radijske reklame, bio mi je izuzetno simpatičan al nekako, za mene tada, preradikalan. Pre, pre u desno.
Ivan drugi je pak rekao, daj dođi kod mene, molim te. Već mi ionako radiš pola poslova. Bio je svjetski brend i marketing mu je podlijegao strogim pravilima centrale u Njemačkoj. Iz nekoliko ranije popijenih kava skužila sam da je izuzetno drag, obiteljski čovjek al nekako preradikalan. Zapeo je u neko davno, svršeno vrijeme, vrijeme šaputanja, da nitko ne čuje šta pričamo na kavi jer ga možda još prisluškuju. Bio je pre lijevo. U prevelikom odmaku na moje lijevo.
Kod Ivana prvog je bilo izazovnije. Projektni ured, vlastita proizvodnja, najsuvremeniji strojevi, prodaja svojih proizvoda, sređivanje svih pravnih akata, postavljanje zaštite na radu, uvođenje ISO 9001, uz sve to i pravi pravcijati menadžment i marketing.
Zato je i prevagnuo. Više kao osobni izazov i bačena rukavica. Može li to sve jedna osoba? Držat toliki broj zaposlenih pod kontrolom i vratit kuću na temeljne postavke. Tražila sam apsolutnu samostalnost u odlučivanju pod uvjetom isključivo osobne odgovornosti. Pa ili ili. Prihvatio je sve moje uvjete. Ali ja sam, iskreno, bila nekako pod ručnom. Nisam znala hoćemo li se kačit oko političkih stavova i hoće li to u nekom momentu prevagnut preko mjere.
Radila sam sto poslova. Apsolutno sama. S velikim, velikim guštom. Postavila firmu na zlatne noge poslovanja, dobila respekt i poštovanje od baš svakog zaposlenika. Inspekcije su nas napadale kao rojevi osa. Nikad ni jednu jedinu primjedbu poslovanja nisu našle. Štimali smo ko švicarski sat. Bilo mi je kao u medovini. Radna atmosfera poletna i adekvatno nagrađivana. Politiku smo spominjali. Puno više nego li sam i u snu pomišljala. Ali ja sam je uvijek oblačila u veštu od šale, celofan od zafrkancije i ona nam je postala skoro kao dnevna doza viceva. Ruganje na obje strane, lijevo, desno. Zapravo sve manje se moglo govorit o stranama. Uostalom, kao i danas. Sve ispaštročano i gotovo isto. Osim da je vlast slast.
Ivan je bio pilot u ratu. Imao je svoj mali privatni avion i dovodio je stotine ranjenika u splitsku bolnicu. Tako je upoznao sve i svih iz bolničkih krugova. Posljedično, nije bilo nijednog našeg zaposlenika, njihovih članova obitelji, prijatelja, prijatelja od prijatelja i nepoznatih di on i žena nisu uskakali i pomagali u svim segmentima života. Od igle i konca do bolnice i liječenja. Otvorili su mi uvid u toliku količinu dobrohotnosti da su me svakodnevno obarali s nogu. To je ionako uvijek i zauvijek bio i ostao najbolji put do mog srca. Nije im bilo važno tko je tko, šta je tko. U svako doba dana i noći uskakali su sa toliko entuzijazma, dobrohotnosti, osmijehom i lakoćom postojanja da je vrlo, vrlo brzo došlo vrijeme mog osobnog preispitivanja i osjećaja nelagode zbog predrasuda kako je sve desno loše, a sve lijevo dobro.
I tad sam pala. Kralježnica. Samo su me na tren noge izdale. Projektantice su me dovukle do mog stola. Stisnutih zuba trpjela sam gotovo neizdrživu bol. Nije prošlo ni par minuta, došao je Ivan, gromada od čovjeka, podigao me u naručje, utrpao u džip i, bez da sam išta znala, odveo ravno u bolnicu kod tada najboljeg neurokirurga. Samo ga je puten nazvao i rekao, dolazim. A onda mi nazvao muža da se ni slučajno, ovako luda, ne pojavljujem na poslu narednih desetak dana. Bilo je sto kontrolnih poziva svaki dan.
Davno je bilo to vrijeme kad sam radila kod njih. Od tada, gotovo da nema dana da ne izmijenimo poruke, srca, tople želje i upite treba li šta, išta?
Moje tzv. lijevo i njihovo tzv. desno se spojilo u nepremostivu ljudskost. Toplinu. Voljenje. Činjenje.
A ja, ja san svoje predrasude stavila pod tapet. I nikad više takvog pristupa prema ljudima.
Srce i duša su iznad svega.
Jedini kriterij apsolutne ljudske opstojnosti.
Sve drugo je utopija.
Post je objavljen 07.04.2025. u 14:24 sati.