morska iz dubina
srijeda, 09.04.2025.
Skok po skok
Proljetna šetnja uskim makadamom prema Potirni, a zapravo kroz gustu borovu šumu, uvijek je iziskivala malo više pozornosti gdje gazimo. Teško je gmaza primijetiti ako je sklupčan, ali jednako tako i kad se kreće. Boje su mu poput kamenja kojim gmiže. U jednom trenu me Mužas naglo povukao za ruku pa sam gotovo pala na njega.
A di vrludaš, majke ti mile, zamalo si ga nagazila.
Okrenula sam se i stentano gledala kako mu roščić strši na glavi, jezik palaca, a on o svom poslu, lijeno se uvijajući, zalazi u žbun. Toliko smo ih se nagledali da ni na ovog nismo trepnuli. Do Potirne smo ih vidjeli još nekoliko. Uspjela sam ih baš dobro uslikat uz Njegovo bogavanje da ko se mača laća od mača i gine. Uvijek, baš uvijek sam lovila neku snimku iz šta bliže pozicije.
Kad smo zašli među kuće, gotovo odreda napuštene, čuli smo žestoku prepirku dva muška glasa i ženski koji je zapomagao. Padale su teške riječi, psovke, prijetnje, a glas starije žene je zapomagao, za gospu blaženu, pomozite. Pale su šake, bumbeti, okrvavljena lica, a signala mobitela za pomoć
ni za lijek. Uletio je i treći, stariji čovjek i ovog okrvavljenje glave utjerao u auto i uz škripu otišao.
Trebate li pomoć, pitali smo ovog drugog.
Triban k.....rekao je i ušao u kuću.
Žena, koja je zapomagala, im je bila mater. Naricala je i ponavljala, ćaća in je kriv, ćaća in je kriv. Nije ih podilija za života pa sad stariji misli da ga pripada više, a mlaji, ovi šta ga je rojak odveja u likara, da in pripada po pola. Jadna ti san. Poubijat će se.
Za nas tu nije bilo posla. Okrenuli smo se s grčem u želucu i odlučili na povratak. Desetak kilometara istom putanjom nazad. Šetali u tišini držeći se ruke.
Zašušketalo je opet uz grm. Vidila sam samo rep. Nedvojbeno poskok. Znam da ih se većina ljudi boji ali toliko sam zarana srasla s prirodom da sam naprosto znala, osjećala da mi neće ništa osim ako ga ja napadam ili slučajno nagazim. Brani se. Ne napada svjesno.
Koliko velika razlika od otrovnih ljudi. Upravo smo se od jednih odmakli.
Na tren smo se međusobno pogledali, osmjehnuli i znala sam da smo na tren pomislili isto.
Poskok je mala beba u odnosu na toksične ljude.
Sretno smo stigli doma. Kao i nebrojeno puta prije.
