morska iz dubina

petak, 31.07.2020.

Tajna


Neke tajne ljudi nose sa sobom u grob. Povjerene su im kao besa. Ili su zgriješili u odnosu na sebe. Možda drugoga. Moguće su sudionici radnji, postupaka ili propuštanja činjenja koje je izazvalo ONO nešto. S tom noćnom morom se nose kroz život. Zasigurno ne lako. Ni jednostavno.

Postoje mali ljudi. I male tajne. Koje postanu javne. Ne objave se ali se za njih sazna. Za njima ponekad posegnemo da se pritajimo. Kao iza zrcalnog paravana. Koji nas opet u cijelosti odražava onakvima kakvi jesmo. Na tren pobjegnemo od samih sebe. I postanemo neko drugo ja.
I u toj koži nam bude dobro dok misao ne počne pulsirat u želji da iskorači na svjetlo dana. I onda je istina jedini lijek. Kao i uvijek u životu.

Ja sam Otočka. I vratila sam se. Iako sam rekla da neću. Tako sam tada ozbiljno i mislila. I tako napisala. Vratila sam se ipak jer, ko pretis lonac, kipim od viška riječi koje žude bit utisnute. Jer nisam ni sretna ni svoja ako ne pišem. Život u Vali je zafrkana stvar. Ako ćeš opstat naprosto moraš bit jake osobnosti. Nije ona za slabiće. Za krhke. Za mekušce. Kad pišem onda sam svoja. Kad sam svoja, jaka sam. Kad sam jaka onda sam jaka za sve nas troje. Starog, Njega i sebe.

Evo, isplivala sam iz dubina velikog plavetnila. I opet sam na tragu dnevnika. Jer naše misli, djela, riječi, odnosi, kreacija, …. sve su to fragmenti kronike našeg života.
Meni je sada naprosto lakše pri duši.

31.07.2020. u 08:34 • 24 KomentaraPrint#

četvrtak, 30.07.2020.

Jedna noćna


Dozivala sam san, al mi izmicao. Pa se iskrala iz sobe. Uvalila se u ležaljku na teraci. I stoplila se s mrakom. Tišinu je remetio jedan jedini zrikavac. U jednakim intervalima ispuštao je svoj prepoznatljiv poj. I to je bilo sve. Uzlupano srce se smirivalo. Broj udisaja smanjivao. Počela sam osjećat naviranje mira. Sati 01.12.

Ranijih godina bi se iz susjednih kuća čulo čavrljanje. Sada ni glasa. Ni otkud. Samo mrak i ja. I Mjesec. I Mars. I Venera. I Veliki medvjed. I Sjevernjača. Gledamo se sučelice. Naizgled tako blizu. A nedostižno daleko. Sati 02.17.

Zašto je mrak tako mističan. Nedokučiv. Tajanstven. Zagonetan? Zašto ga doživljavamo kao koprenu nad zbiljskim uvidima? Zašto ljudima izaziva nelagodu? I zašto je ne izaziva meni?
Sada i ovdje unosi mi spokoj. Sati 03.23.

Brojim jedva četiri udisaja u minuti. Posve sam mirna. Više nisam ni u ležaljci. Ni na teraci. Negdje sam usisana u bezdan, okružena milijunima treperavih svjetala. Blaženstvo se prelilo preko mene. Osjećam samo jednotu. I stopljenost u zajedničkim titrajima Neba. Sati 03.45.

Pala je zvijezda. Pa sekund poslije još jedna. Proparale nebo svjetlosnim tragom. Kako mi fališ u ovakvim noćima budnosti i osviještenosti? Kako mi fali zagrljaj. Vidiš li i ti mene, mama, kao što ja sada gledam tebe? I osjećaš li moj dah, kao ja tvoj?
Sati 04.45
Brzo će svanut. Uvlačim se bešumno u krevet.

30.07.2020. u 11:57 • 19 KomentaraPrint#

srijeda, 29.07.2020.

Ostavština


Dobijem danas mail. Na čisto književnom hrvatskom. Potpisuje ga ugledna odvjetnička korporacija iz Amerike. Provjerim na google. Stvarno postoje. Profit im leti u nebo.

Obavještavaju, da su nakon pomnog istraživanja, uspjeli mi uć u trag. Po djevojačkom prezimenu sam naslijedila basnoslovno bogatstvo. Pročitam još jedan put, ni ne trepnuvši. I zapitam se, pa pobogu, kakva sam ja to? Ravna crta.

S očeve strane stvarno su tri strica, pradavnih godina, otišla trbuhom za kruhom. Tamo zasnovali obitelji. Šta od starosti, šta od bolesti, sve pomrlo. Ostala djeca i djeca djece s kojima se nikad nije stupilo u kontakt.

Mole me dotični da im se javim radi dalje realizacije ostavinske rasprave. I unaprijed zahvaljuju.
Pročitala ja, za svaki slučaj, još jednom. Dopis čist ko suza. I stisla tipku delite.
Imam ja i svoga za prodat i unovčit. Ne treba mi to preko bare.

Pitam svoje kumče, odvjetnicu, u čemu je kvaka? Kaže, kad jednom klikneš i stupiš s njima u kontakt, više ih se ne možeš riješit. Ni ona ne zna u čemu je poanta takvog kontakta. Ali se ponadala da sam brisala.

Dašta sam nego brisala. Svoje ne dam. Tuđe neću.

29.07.2020. u 13:59 • 13 KomentaraPrint#

utorak, 28.07.2020.

Po(sjeta)


Baš me mama iznenadila. Samo se pojavila na vratima. Dotjerana, uređena, vesela. A nisam je vidila već neko vrijeme. Zna ona tako iznenada banut. Pa se povući. Onda se opet nenadano sjurit do nas.

Pa di tako nenajavljena, kažem joj.
Tako je najslađe, ispalila je uz svoj zarazni osmjeh.
Al moji su već polijegali. Da ih budim ili ćete se ujutro grlit, ljubit?
I šta da ti sad dam da pojedeš? Kasno je. Ima u frižideru svega. Da ti nešto složim?
Nemoj, tako ti svega. Nisam gladna. Samo mi skuhaj kavu. Pravu tursku. Jaku. I sjedni da te vidim.

Baš sam se ustrepećala. Razveselila. Počela se prelivat od emocija i radosti da ćemo skupa provest koji dan. I napričat se. Pa sam je par puta stisla. Izgrlila. Izljubila. Cvrkutala sam ko navijena.

A voda za kavu nikako da uzavre. To na plinu inače ide u sekundu. Al ko za vraga, nikako. Dok sam palila veće kolo mislila sam kako mama izgleda super. U pripijenoj, zelenoj, satenskoj haljini na špaline, valovite crne kose, izgledala je ko s naslovnice. Očito je napravila rekonstrukciju dojke nakon mastektomije. Pa vidi se to. Al zašto mi nije javila? I, pobogu, izgleda 20 godina mlađe od mene.

Oću ti stavit malo mlijeka, pitala sam?
Nije odgovorila, pa sam ponovila malo glasnije.
Opet nije bilo odgovora.
I u trenu sam se urušila. Naglo okrenula. Vidjela prazan dnevni boravak. Za stolom nikoga. Samo ceduljica. A na njoj ispisano, u snovima je sve moguće.... volim te.

28.07.2020. u 13:43 • 19 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 27.07.2020.

Silenzio stampa

U Zagrebu poplave. Štete velike. Non stop vijesti na vijestima.
Žao mi ljudi. Iskreno mi žao.

Kod nas, u dijelu Dalmacije, ni kapi kiše. Već mjesecima. Masline venu. Plod im otpada. Vinova loza se suši. Lišće sparušeno. Bobe grožđa neprepoznatljive. Sve posađeno ostaje nedoraslo i neberivo. Ljudi vodovod nemaju. Kišnica u gustirnama presušuje. Samo je za pit i kuhat.
Ali nas nema na vijestima. Nismo nikome važni. Ni interesantni. Osim turistima i proračunu.
Kad doteče puno vode, to je elementarna nepogoda. Kad nema ni kapi vode onda je to, valjda, pogoda.
Žao mi ljudi. Iskreno mi žao.

Al tko nas to dijeli u potrebama i nepogodama?
Do nas i od nas je sve daleko. Ni vijest ne putuje važnim linkovima. Ni epidemiolozi ne razotkrivaju kontakte kontakata. Prepušteni smo sudbi. Pa kakva bude.
Možda škrta zemlja odgaja trpeće ljude? Pognute i tihe. Pa i kad je najteže, šute.
A šutnja ne putuje. Zadržava se u porama raspuklih ruku. Raspuklih od mašklina. Koji grebe po suhoj zemlji. Tvrdoj zemlji. Koja ploda neće dati.
Žao mi ljudi. Iskreno mi žao.

27.07.2020. u 13:54 • 20 KomentaraPrint#

nedjelja, 26.07.2020.

Mora mori


Hvala nebesima, danas je nedilja. Pa je susida Darka išla na jutarnju misu. I tako me oslobodila obiteljskih novotarija. Najprije ćakule. Pa marende u sedam ujutro. I travarice. Koju ona trgne sa zabačenom glavom. A sve pod izlikom da njen muž, uvaženi likar, kaže da je ova naša, domaća, čista likarija.

Ja sam u pravoj mori. Mora me mori. Tila bi prodat nekretninu. Jer mislim da je to dobro. Za mene i za my family. Sve sam posložila u glavi. Uključujući i budući život. Sve rasporedila u pretince.

Ali, mora me mori. Jer se pitam šta je to budući život? Kad zaokružim prvu rođendansku brojku sa šest, moram se nadat da neću bit pegula da me tako brzo sustignu još dvi šestice. Pa ko o vražjem poslu da me više nema. Korona nam je na pragu. Ali, kako smo mi jedno malo litnje misto, nema epidemiologa koji ulaze u trag kontaktima. Pa nam ostaje susidska, doušničko dojavna služba. To je naš 112. I tako saznajemo tko je i kad s kim bio. Onda nehotice doznamo šta triba. I još više šta ne triba.

Dakle, morim se s definicijom budućeg života. Uzimam u obzir modernu rič komorbiditet svega šta je u mene kronično. I šta bi se moglo sljubit s koronom. Pa mi to budući život pretvara u ni tamo, ni vamo. Pokušavam utrpat šta bi ja sve volila u veliko i dugoročno sutra. Al ka da je život jukabox? I onda nisam pametna. Iako jesam. I to šta mi se jedan čas čini da je dobro, već u drugi me urušava.
Je li pravo vrime za raspredat o budućem životu? Ja bi o sutra, pa onda pogubim i ovo sigurno danas.

Odgađam mozganje. Očito mi je mozak na malo dužoj pauzi. A i nedilja je. Zalažemo se za neradnu. Sutra ću o tome. Ili prekosutra.

26.07.2020. u 14:07 • 22 KomentaraPrint#

subota, 25.07.2020.

Muke po netjaku (3)



Sinoć sam zatvorila škure jer je lampalo. I kad je Darka lupala činilo se da je mrkla mračina. Otvorila sam vrata u šlampavoj majci, u kojoj spavam. I kad sam tila izustit, di ćeš ranije, vidim joj u rukama pjat s narezanim pršutom, pancetom i sirom iz mišine. Uletila je u kužinu ka da je njena. I kako ju je Bog stvorija tako landravu, rekla je, aj, ne zvizdi u praskozorje. Ne pitaj ništa. Reži kruv i navisi kavusinu. Ovo je sve naše domaće, iz Zmijavaca. Korona je. Triba se dobro podložit.
Gledan sat na zidu. Sedam manje kvarat. Gledan sat na mobitelu. Isto. Majke ti one, šta si nervozna, sikče Darka. A di se to tebi, molin te, priši? Sidi. I slušaj, zaronzala je.
Narezala ja kruv, stavila kavu i zarolala si fetu pršuta. A Darku otvorilo.

Mater mi se ne vraća. Popizdila je. Rekla je čači, il ona il njegov brat. I onda je čača jučer razgovara s Jerryjem. Objasnija mu da ne može živit u kući. I ne dat ni centu za spizu. A tako već živi tri miseca.
I da mu nevista kuva, pere, pegla i servira. A on joj poklonija kuhinjsku krpu. I zato je uvriđena utekla. I on će se bez nje ubit. Ili doć živit kod Darke u Split.

E, tu smo se već obje zagrcnule. Jeba te led, rekla je. Da čača dođe živit s menom, ja bi se ubila. Iman muža, četiri sina i još mi samo on fali. Zarolala ja još jednu fetu pršuta i pitan je već nervožasto, kako je sve to završilo?
Kako je završilo, ponovila je. Ratom! Eto, tako.
Jerry je ponudija za stanovanje i hranu sto australskih dolori misečno. A čača ga je posla u materinu i reka neka se tako škrt gonja nazad odakle je doša. I neka tamo vata i jede klokane. Jer da bolje nije ni zaslužija. I tako su se braća deboto potukla. Jerry je skupija prnje i otiša u nepoznaton pravcu. I sad čača doziva mater da sve ide opet po starom. Al, sad mater neće. Rekla je čači da ni njemu više neće bit sluškinja. Da su joj svi dopizdili. Samo je iskorištavaju. I da će ona kod Darke u Split.

Daj onu travaricu, od jučer, zaskvičala je Darkerica. Lakše bi mi bilo da me strefi korona nego ove prijetnje da će starci doć živit kod mene.
Bome smo nalile po bićerin. Onako lipe žute. Ljekovite. Nazdravile za bolje sutra.
Znam ja da će već sutra ona u praskozorje opet na vrata.
Neka. Ne traje ni godišnji do vijeka.

25.07.2020. u 16:40 • 13 KomentaraPrint#

petak, 24.07.2020.

Ima i gore od netjaka(2)


Kako smo mi jedno malo misto, odma se sve sazna. Pa i to, da je zbog Jerryia, žena otišla iz kuće.
Zato je Darka jutros najranije kucala na vrata i zavapila. Majke ti one, kuvaj najjaču crnu. Bez cukra. Nek me prikine na pola. Evo, dođe mi se ubit. Čekam cilu godinu godišinji. Pobignem iz Splita. I onda upadnen u obiteljsko sranje. Mogu li se preselit kod tebe pa ćemo skupa za Split?

Izvadila nam ja doručak. Sila da prodivanimo u miru. Kad njoj zazvrči mobitel. Ravel. Bolero.
Gledam je kako se mršti, propituje, kada, kako, di, jesu pohvatali kontake. Prekine vezu i kaže, jeba te led, javila mi sestra iz ambulante, imamo koronu u mistu. Asimptomatsku. Oboljela nema di nije ovih dana lampala. Dica joj isto. Doktorica mora u izolaciju. Sestre iz laboratorija isto. I pacijenti od doktorice.

Ja izbečila oči. Pa to je onda cilo misto. A onda Darka, na mah, izustila ko zvončica, davaj travaricu. Onu domaću. Krenimo odma s dezinfekcijom. I tako smo, posve neplanirano, u samo praskozorje, nazdravile Jerriyu, njenoj materi jer je umakla iz kuće, traveši s Australian maps, a nismo zaboravile kucnit bićerinima i uzdravlje koroni. Ako zagusti, muž joj je poznati likar u Splitu. Bit će nam šanse.

Sad ćemo, kad se ova beštija razmili, bit vijest u vijestima. Pa će se moć snimit drugi dio, Kako je počeo rat na mom otoku.

24.07.2020. u 15:23 • 16 KomentaraPrint#

četvrtak, 23.07.2020.

Netjakova posla

Jerry je brat od oca. U poodmakloj dobi. Davnih godina je otišao za Perth i, što bi naši rekli, snašao se. Kupio veliku koču, isposlovao koncesiju, dozvolu i godinama lovio australske rakove. Kad je došlo vrijeme za penziju, prodao je cijeli paket svojih prava za 14 milijuna dolara. I vratio se kao bogat čovjek. Bez žene. Bez djece. I bez vlastitog ognjišta.
Lako da je, kod brata i neviste, bio samo jedan dan na cjelodnevnom pansionu. Omililo mu se pa ostao tri mjeseca. Nevista servirala doručak, ručak,večeru. Jerry ni kunu ponudit.

Doveo jučer na ručak i svoje bogate, from Australia, prijatelje. Svi teški milijune i milijune.
Nevista opet zasukala rukava. Skuhala, napekla, servirala. I nastupio svečani trenutak. Da gosti uruče domaćinu poklon. Nastala tišina. Pauza puna iščekivanja. Kad ono, Jerryev kompa izvadio iz borše poveću kuhinjsku krpu s tiskom karte Australije. Pa još uslijedio i traktat o vrijednosti iste.
Nevista skinula travešu. Bacila je o pod. Okrenula se mužu i brecnula, nađi ti drugu ženu za ovake ka šta ti je brat. Ja se vraćam svojoj materi.

Evo, to mi je jutros ispričala moja draga susjeda Darka.
Kuka i stenje. Kaže, mater mi je otišla, čača obezglavljen, sad bi kao ja trebala preuzet kuću. Pomagaj, šta da radim?
Plastificiraj cjenik usluga i stavi na stol, odbrusila ja.

Bit će kave i sutra, ranom zorom, pa ću čut je li se broj turista u Hrvatskoj povećao.

23.07.2020. u 14:13 • 20 KomentaraPrint#

srijeda, 22.07.2020.

Mač u srcu


Ponekad nas i najbliže dijete povrijedi. Ono koje najviše volimo. Za koje bi, netremice, dali baš sve.
Ali, život je to. Nije bezgrešan. Omakne se. Dogodi. Bude izrečeno. I zarezano u srce.
Nakon toga slijedi oprosti, molim te. Znaš da te volim najviše na svijetu.

Kad se, kao znak oprosta, izvadi brokva iz srca, šta s rupom koja je ostala?
Teoretski je lako. Oprošteno. Zaboravljeno.
Šta sa srcem koje je na tren preskočilo u svojim otkucajima?
Šta s dušom u koju se uvukla pukotina?
Šta s emocijama koje su se raspršile, hvatajući suvislost i smislenost izrečenog?
Šta sa suzom koju uzaludno pokušavamo vratit na izvor?

Djeca se vole bezuvjetno. Pa i kad im izleti rijetka nepromišljenost.
Al da zaboli, zaboli.

22.07.2020. u 14:31 • 16 KomentaraPrint#

utorak, 21.07.2020.

Malo i veliko

Jesu li male stvari zaista male? I jesu li one velike uistinu velike?

Čitam, ako je za vjerovati, da je sveukupna težina korona virusa u čitavom svijetu manja od jednog grama. I da je taj gram zarazio 14 milijuna ljudi. I oko 600.000 ih ubio.
Pa se pitam, je li Kalifov toranj u Dubaiu, sa svojih 828 m, zaista velik? Jesu li veliki dvojni Petronasovi tornjevi u Maleziji? Šta je sa statuom Tian Tan Buddhe? Katedralom u Ulmu? Jesu li piramide čudo?
Imamo li poremećaj određivanja na veliko i malo? Samo zato šta je nešto visoko ili nisko?

Čovjeka, obično, ubiju mikroskopske veličine. Tuga i patnja nemaju mjernu jedinicu. A izvlače život polako i dugotrajno. Skoro pa na slamku. Kada puknemo, onda spominjemo slom živaca. A ne vidimo ni slom, ni živac. Kada smo ranjene duše, raspadamo se. Kako mjeriti taj pritisak u prsima? Veličinom ili osjetom?

Jesmo li, gradeći svijet materijalnih dobara, zalutali u krivu ulicu? Jesu li ta materijalna dobra odredila pojmove velik i mali? Jesmo li zbog opipljivog stjecanja i mantre "bolje je imati nego ne imati" skrenuli pogled s nemjerljivih vrednota? I pretvorili ih u opipljive kilometre, tone, gigabajte.
Gdje su se na tom evolucijskom putu pogubile sve velike male stvari koje čovjeka činile gordim. I gdje su se pogubili pravi parametri?

Možda su male stvari zapravo velike? A velike, male i nevažne?
Možda je sve relativno? A možda i nije?

21.07.2020. u 14:34 • 7 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 20.07.2020.

Napušteni


Te sam godine još radila na televiziji. I producirala dosta gledanu emisiju. Emitirala se jedan put tjedno, uvijek u istom terminu. Bilo je tu politike, socijale, problema ovisnosti, aktualnih zbivanja, inervjua. Mnoge su emisije pale u zaborav. Neke mi ostale urezane u krvotok.

Tema napuštene djece nije bio lak izazov. Tko ih napušta?Zašto ih se napušta? Na koje vrijeme? Kad se oduzimaju? Kad se vraćaju roditelju? Kad se daju na posvajanje ili udomljavanje? Bezbroj pitanja koja su zamrla onog trena kad smo, uz posebnu dozvolu nadležnog Ministarstva, smjeli ući u sobu. Bez kamere, snimanja, uznemiravanja. Pod paskom odgovorne osobe.

Soba. Čista soba koja miriše na bebe. Najmlađoj sedam dana. Najstarijoj tri mjeseca. Devet krevetića u sobi prepunoj svjetla. Sterilnoj sobi u kojoj je i sama misao suvišna. Sve paperjasto, pamučasto, bezgrešno. Neke su spavale na trbuščiću. Neke ležale na leđima. I nekoordinirano micale ručicama, hvatajući pogledom vlastite prstiće. Majčinstvo se razlilo po meni. Pa prelilo kroz duboko ganuće.
Sjedila sam i samo ih gledala. Upijala osjet da nikad ne zaboravim veličanstvenost ljubavi koju sam podarili svojoj djeci. Upijala taj nadnaravni osjet da nikad ne zaboravim kako se ništa ne podrazumijeva. Soba je prštala od nijansi svih emocija. Radosti života. I tuge života. Prihvaćanja i napuštanja. Života s odgovorima i onim bez njega.

Tko to može ostaviti?Tko može zaželjet učinit im nažao? Tko prelama svoje inate preko krhkosti i nedužnosti? Na milijun pripremljenih pitanja, pravnih i praktičnih, dobila sam odgovor od ravnateljice. Izuzev nesretnih slučajeva, u pozadini uvijek neodgovornost, nezrelost, nespremnost, ucjene i loše odigrane karte života.

Prošlo je od tada puno godina. Vrijeme nešto zacjeljuje. Nešto, ipak, nikada.

20.07.2020. u 14:12 • 11 KomentaraPrint#

nedjelja, 19.07.2020.

Ah, te uspomene


Ovih dana me pucaju uspomene na mamu. One daleke, još iz djetinjstva. Mame uvijek fale. Ma koliko godina ili desetljeća mi imali. Ja sam tada bila prvašica.
U našem portunu, mamu su svi obožavali. Bila je lijepa, društvena, vesela, puna života. I pjevala je ko slavuj. To je bilo jako važno zbog svih zajedničkih proslava rođendana, praznika i dočeka Novih godina. Znalo se. Svi su se okupljali kod nas. I fešte nikad nije falilo.

U prizemlju je stanovala teta Luce i barba Ivica. Meni su oni bili ok. Kad si dijete i često dobivaš bombone, to je već dostatan kriterij nekoga proglasit, ne samo dobrim, nego najboljim.
Ali, barba Ivica je pio. I kad bi se napio, tukao je svoju ženu. Ja bi po noći spavala i to ne bi čula. Ali odrasli su to znali. Često slušali. I o tome šuškali. Tog dana smo se mama i ja vraćale s pazara. Ruke su nam bile pune. Taman kad smo zakoračile u portun, teta Luce je, uz puno krikova, izletila iz stana i potrčala na kat. Barba Ivica je beštimao i izletio za njom.

Mama je, brzinom munje, spustila borše sa spizom na pod. I potrčala uz skale. Teta Luce je uletila u stan susjede na prvom katu, a mama se uhvatila rukom za rukohvat od skala i dočekala zapuhanog barba Ivicu.
Šta je, ti bi se tukao, rekla mu je. Zgrabila ga je rukama za košulju na prsima pa je potegla prema njegovom vratu. Pička ti materina, nastavila je žestoko, ako si muško, evo, udri mene. Tuci se sa mnom! Barba Ivica je jedva disao, izbečio je oči i zacrvenio se. Okrenuo se bez glasa i uputio u svoj stan. Mama mu je još dobacila, samo još jednom digni ruku na nju, pišat ćeš na slamku. I zapamtit ćeš Bisu s trećeg kata dok si živ.
A onda je otvorila ulazna vrata susjede na prvom katu i autoritativno rekla, sad ću navisit kavu, dođite obje gore.

Nosim ja njene gene.
Ne dam na se, a ne dam ni na druge.

19.07.2020. u 15:45 • 9 KomentaraPrint#

subota, 18.07.2020.

Zašto?


Postoji li sudbina?
Ili vjerovanje u nju olakšava život?
Zašto netko s malo truda postiže sve?
Zašto netko ulaže sve, a ne miče se s mjesta?
Zašto nekoga prati zla kob, tuga, bolest i bol?
Zašto je netko stalno sretan?

Zašto sve nema veze s htijenjem, voljom, željom, trudom i ljudskom dobrotom?
Zašto nije proporcionalno?

Zašto smo jaki sve podnijet?
Zašto smo slabi sve podnijet?
Zašto ima toliko pitanja?
I tako malo odgovora?

18.07.2020. u 11:34 • 10 KomentaraPrint#

petak, 17.07.2020.

Zlostavljana

Lidija i Boran su godinama bili naši susjedi. Djeca su nam bila vršnjaci i intenzivno su se družili. Njegovo ime je bilo itekako medijski poznato. Vodio je, u gradu, najpoznatije ugostiteljske objekte, diskoteke i punio crnu kroniku. Nismo bili sigurni pripada li krim miljeu ili je kao pripadnik tajnih službi involviran u krim milje.

Znali smo se još iz gimnazijskih dana pa je to možda odavalo veću prisnost nego li je bilo.
Jednog dana sam, ispred kuće, srela Lidiju. Nosila je tamne naočale. Ispod jednog oka je provirivala velika modrica. Ostala sam zatečena. Sa smiješkom mi je odgovorila da je bila nespretna. I da se udarila dok je peglala. Doma smo danima raspredali o njenom odgovoru. Nismo iznašli pozu ni situaciju u kojoj bi se netko peglom mogao tako samoozlijedit. Nakon tog događaja, ništa nije moglo upućivat da se slično ponavlja.

Boran je s godinama propadao u poslu. Nakon više pokušaja atentata na njega, izranjavan i preživio, otišao je u mirovinu. Rastavili su se. Lidija se odselila kod sina. Pomaže im u domaćinstvu i čuva unuke. Boran je ostao u našem susjedstvu. Ljubazan u javljanju, ali prilično oronuo i zapušten.

Kad sam Lidiju srela u voćarni izgrlila me i izljubila.
Rekla je da se jedva izvukla od obiteljskog nasilja. Psihičko zlostavljanje je neprepričljivo, a tukao ju je profesionalno. Tamo gdje se nije moglo vidjeti. Trpila je i šutila jer se sramila. I mislila da je tako za djecu najbolje.

Bila sam iskreno dirnuta. I osjećala se zgužvano. Godinama unazad, nisam uputila pravo pitanje. Kao da je osjetila trenutak mog grizodušja rekla je, ne analiziraj. Da si me i pitala ne bih ti priznala. Prijetio je da će naudit djeci, meni posebno. Sad su djeca odrasli ljudi. Oboje pravnici, sin odvjetnik. Zaštićena sam.

Propust se može napravit činjenjem i nečinjenjem. Osjećala sam da nije bila pegla, ali se nisam odvažila povjerovat da se, iza četiri zida naših susjeda, događa ljudska strahota. Teško si to opraštam.

17.07.2020. u 08:24 • 12 KomentaraPrint#

četvrtak, 16.07.2020.

Treba znati



Dobro je biti hrabar i mudar. Odvažit se kad treba iskoračit. I progutat kad je šutnja zlato.
Balans između to dvoje je pravo umijeće.

Postoji bezbroj životnih situacija u kojima odnose treba raščišćavati ad hoc. Ako se reakcija odgađa, onda se povod razvodnjava i već sutra poprima posve novu konotaciju. To je dobro samo u situacijama kad je glavu bolje ohladiti pa tek onda reagirati. Ali u okolnostima, kad je nužno biti izravan, dobro je to odraditi na mah.

Postoje osobnosti kojima to nije problem. Protočne su u svim smjerovima.
Postoje i one druge, koje znaju da treba reagirati, ali reakcija ostaje zarobljena unutar vlastitih gabarita. Jer može izazvat dodatni konflikt i konfrontaciju za koju možda nisu spremne.
Pa nastaje situacija koja još više frustrira, otežava i komplicira život. Takve osobe uglavnom problem gutaju.

Netko se hrabar i odvažan rodi.
Netko to s godinama nauči jer hrabrost i odvažnost se mogu bildat kao i mišići.
Znati procijeniti ispravnost postupka je prava životna vještina. Zato i nismo svi hrabri i mudri.

16.07.2020. u 09:34 • 7 KomentaraPrint#

srijeda, 15.07.2020.

Transrodnost

Gabriela je imala jedva tri godine kad je bilo vidljivo da skreće pozornost svojim odgovorima kako nije djevojčica, nego dječak. U početku nam je to bilo smiješno, ali, kako su godine odmicale, njena identifikacija s dječakom je postajala sve očitija. Družila se s dječacima, oblačila kao dječak i dobrano tukla kao dječak.

Odrasta u malom mjestu, u kojem se svaka "drugačijost" pribija na stup. Uostalom, kao i drugdje. Šuškanja i upiranje prstom nije utjecalo da mijenja percepciju o svojoj rodnosti. U školi se druži sa svima. Van škole s dječacima igra nogomet, upravlja brodićem, baca mreže i lovi ribu. Čak bih rekla da je unutar svoje dobne grupacije apsolutno prihvaćena.

Ljeti je vidim uvijek isto obučenu. Nosi bermude i šlampave majice, kojima prikriva obilježje već razvijene maturantice. Zaista prekrasne crte lica uokviruje kratko ošišana crna kosa, a pokreti kretanja odaju dječaka tinejdžera.

Gledam je s drugog mula i nemam mira. Pitam se šta je čeka u narednim godinama? Kako će se nosit sama sa sobom i budućim životnim okruženjima? Hoće li bit dovoljno jaka ostat sebi svoja? Hoće li se, drugačija, znat izborit za svoje pravo življenja pod ovom nepreglednom nebeskom kapom. Ispod koje bi svi trebali biti jednako važni.

15.07.2020. u 11:41 • 21 KomentaraPrint#

utorak, 14.07.2020.

Obiteljski doprinosi

Sanja je divna mlada žena. Odrasla u obitelji koja se borila s opstankom od prvog do prvog u mjesecu. Sa studija u Zagrebu vratila se kao magistra. I zaljubila u Andru. Koji je najprije bio asistent na fakultetu, a vrlo brzo i vlasnik vrlo profitabilne IT firme. Veza je trajala par godina. Neposredno pred Božić, ulovila je njegove poruke upućene bivšoj curi. U njima je obećavao da će uskoro bit opet skupa. Sanja je vezu prekinula.

Uskoro me, neugodno, iznenadila pomirbom. Pa skorim vjenčanjem. Brzo je stigla i beba.
Zaposlila se u muževoj firmi. Luksuznom podstanarstvu su dodali česta egzotična putovanja, nobles izlaske, markiranu garderobu. Oboje su izgledali lijepo, dotjerano i skupo.

A onda sam na tri kratka druženja čula Andrinu packu kako je on taj koji joj financira odjeću, skupe restorane i putovanja iz snova. Sanja nije reagirala, ali sam u zraku osjetila nelagodu.

Nije bilo na meni da se petljam. Ja sam u njihovim životima samo povremenost.

Želim vjerovati da će pametna, školovana, duhovita i vrlo sposobna Sanja znati, još uvijek na vrijeme, postaviti vrednote suživota i braka na prave noge. U suprotnom, ostaje joj biti ili na štitu ili ispod njega. Teško ću se pomirit ako odabere šutnju, poniženost i status quo.

14.07.2020. u 14:07 • 4 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 13.07.2020.

Pravi poguranac


Jasna je bila moja kolegica s posla. Jedna od onih na koju se možeš uvijek osloniti. Njen sin Nikola, vrlo drag i pristojan dvometraš, maturant, po potrebi je dovršavao ručak, odlazio u nabavu, baki presvlačio pelene i uskakao, kao odrasla i zrela osoba, u sve i svašta za obitelj.
Onda se dogodila prva ozbiljna veza. Pa zadnji fragmenti puberteta. Malo pijančevanja, predugih izlazaka i lutanja po vlastitoj osobnost . Pao je na produžni iz latinskog jezika.

Bila sam klasičar u osnovnoj i gimnaziji. Dosta latinskog mi je ostalo u sjećanju. Ponudila sam se pomoć. Nikola je dolazio na posao i tu smo pretresali deklinacije, konjugacije i prevođenje. Činilo se da me baš ne doživljava ozbiljno, a kod ispitivanja je bilo evidentno da ne uči gramatiku, niti riječi. Vrijeme nam je curilo.

Jasnina rođakinja i muž su imali sina. Mentalno zaostalog u razvoju. U cijelosti su mu podredili svoje živote, želeći iz njega izvući maksimum. I istovremeno mu ga pružiti.

Pomalo ljuta na Nikolinu nezainteresiranost za ispravak negativne ocjene, rekla sam mu da je život zaista čudno posložen. "Ti možeš sve šta poželiš, a nećeš. Tvoj rođak ne može skoro ništa, a on i roditelji ulažu silan trud i novac za milimetarski pomak, bez gotovo ikakvih rezultata. Šta bi on i oni dali da su na tvom mjestu?"

Završna ocjena iz latinskog je bila trojka.
Dobila sam buketić cvijeća.
I hvala za pravi poguranac.
Tako je rekao, zatvarajući vrata mog ureda.

13.07.2020. u 14:06 • 4 KomentaraPrint#

nedjelja, 12.07.2020.

Koga briga?


Marijana je izišla iz mora.

Trudnoća je bila evidentna. Momak, koji ju je pokupio na kolodvoru, nestao je bestraga. Kao i hrpa prije njega. Uostalom, zar je važno tko je otac djeteta? Kojeg ionako ne želi. Niti zna šta bi s njim.
Kao da je išta u životu važno?
Smucala se po plažama, podrumima, parkovima. Krala i snalazila se. Imala je dosje i zatvorena vrata posvojiteljskog doma. Imala je netom navršenih osamnaest godina. I prokockano povjerenje, prilike i strpljenje. Imala je predivnu šansu maturirati i nagradit se talentom slikanja, kojim je plijenila.
Ali, ne. Napustila je školu. Nitko je nije ni zaustavljao. Činilo se da je svima laknulo dići ruke od problema. Biološka mama ju je napustila. A nova je prigrlila srcem i dušom.
I to je uspjela razbit u milijun komadića. Bespovratno.
Nije znala zašto je takva. Zašto joj nije stalo do ičega. Zbog čega se inati. I uvaljuje probleme iz kojih nema izlaza.

Škola je rekla, neka, sama je izabrala. Punoljetna je.
Don Ivan je rekao, neka, sad je i pred zakonom odrasla. Neka se snalazi, kad neće sređen dom i obitelj.
Mama je rekla, ne mogu više, završit ću na psihijatriji.
Sestra je rekla, ne želim je vidjeti.
Teta je rekla, sve povjerenje si prokockala. Radi šta hoćeš, ali dalje od mene.
Centar za socijalnu skrb je otvorio dosje. Još je otvoren i prazan.
Nedjelja je. Blagujemo za stolom punim hrane i u strepnji za korona sutra.

Marijana je ušla u more.

12.07.2020. u 14:11 • 6 KomentaraPrint#

subota, 11.07.2020.

Bistra voda


Već sam bivala na površini.
Pa se vraćala u dubine.
Opet izranjam.
Za nova poniranja u nepoznate svjetove.
Koji mame naizgled mističnom prazninom.
Onda shvatim da je sve oko mene puno.
Samo sam ja ponekad prazna.
Pripajam se, žedna, na krvotok morskog beskraja.
Jer tako tečem.

Kad tečem,
onda sam živa voda.
Živa voda je život.

Ja sam život svoga života.

11.07.2020. u 09:54 • 4 KomentaraPrint#

Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



  srpanj, 2020 >
P U S Č P S N
    1 2 3 4 5
6 7 8 9 10 11 12
13 14 15 16 17 18 19
20 21 22 23 24 25 26
27 28 29 30 31    

Listopad 2020 (16)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi