Marijana je izišla iz mora.
Trudnoća je bila evidentna. Momak, koji ju je pokupio na kolodvoru, nestao je bestraga. Kao i hrpa prije njega. Uostalom, zar je važno tko je otac djeteta? Kojeg ionako ne želi. Niti zna šta bi s njim.
Kao da je išta u životu važno?
Smucala se po plažama, podrumima, parkovima. Krala i snalazila se. Imala je dosje i zatvorena vrata posvojiteljskog doma. Imala je netom navršenih osamnaest godina. I prokockano povjerenje, prilike i strpljenje. Imala je predivnu šansu maturirati i nagradit se talentom slikanja, kojim je plijenila.
Ali, ne. Napustila je školu. Nitko je nije ni zaustavljao. Činilo se da je svima laknulo dići ruke od problema. Biološka mama ju je napustila. A nova je prigrlila srcem i dušom.
I to je uspjela razbit u milijun komadića. Bespovratno.
Nije znala zašto je takva. Zašto joj nije stalo do ičega. Zbog čega se inati. I uvaljuje probleme iz kojih nema izlaza.
Škola je rekla, neka, sama je izabrala. Punoljetna je.
Don Ivan je rekao, neka, sad je i pred zakonom odrasla. Neka se snalazi, kad neće sređen dom i obitelj.
Mama je rekla, ne mogu više, završit ću na psihijatriji.
Sestra je rekla, ne želim je vidjeti.
Teta je rekla, sve povjerenje si prokockala. Radi šta hoćeš, ali dalje od mene.
Centar za socijalnu skrb je otvorio dosje. Još je otvoren i prazan.
Nedjelja je. Blagujemo za stolom punim hrane i u strepnji za korona sutra.
Marijana je ušla u more.
Post je objavljen 12.07.2020. u 14:11 sati.