morska iz dubina
četvrtak, 30.07.2020.
Jedna noćna
Dozivala sam san, al mi izmicao. Pa se iskrala iz sobe. Uvalila se u ležaljku na teraci. I stoplila se s mrakom. Tišinu je remetio jedan jedini zrikavac. U jednakim intervalima ispuštao je svoj prepoznatljiv poj. I to je bilo sve. Uzlupano srce se smirivalo. Broj udisaja smanjivao. Počela sam osjećat naviranje mira. Sati 01.12.
Ranijih godina bi se iz susjednih kuća čulo čavrljanje. Sada ni glasa. Ni otkud. Samo mrak i ja. I Mjesec. I Mars. I Venera. I Veliki medvjed. I Sjevernjača. Gledamo se sučelice. Naizgled tako blizu. A nedostižno daleko. Sati 02.17.
Zašto je mrak tako mističan. Nedokučiv. Tajanstven. Zagonetan? Zašto ga doživljavamo kao koprenu nad zbiljskim uvidima? Zašto ljudima izaziva nelagodu? I zašto je ne izaziva meni?
Sada i ovdje unosi mi spokoj. Sati 03.23.
Brojim jedva četiri udisaja u minuti. Posve sam mirna. Više nisam ni u ležaljci. Ni na teraci. Negdje sam usisana u bezdan, okružena milijunima treperavih svjetala. Blaženstvo se prelilo preko mene. Osjećam samo jednotu. I stopljenost u zajedničkim titrajima Neba. Sati 03.45.
Pala je zvijezda. Pa sekund poslije još jedna. Proparale nebo svjetlosnim tragom. Kako mi fališ u ovakvim noćima budnosti i osviještenosti? Kako mi fali zagrljaj. Vidiš li i ti mene, mama, kao što ja sada gledam tebe? I osjećaš li moj dah, kao ja tvoj?
Sati 04.45
Brzo će svanut. Uvlačim se bešumno u krevet.
