morska iz dubina
ponedjeljak, 27.07.2020.
Silenzio stampa
U Zagrebu poplave. Štete velike. Non stop vijesti na vijestima.
Žao mi ljudi. Iskreno mi žao.
Kod nas, u dijelu Dalmacije, ni kapi kiše. Već mjesecima. Masline venu. Plod im otpada. Vinova loza se suši. Lišće sparušeno. Bobe grožđa neprepoznatljive. Sve posađeno ostaje nedoraslo i neberivo. Ljudi vodovod nemaju. Kišnica u gustirnama presušuje. Samo je za pit i kuhat.
Ali nas nema na vijestima. Nismo nikome važni. Ni interesantni. Osim turistima i proračunu.
Kad doteče puno vode, to je elementarna nepogoda. Kad nema ni kapi vode onda je to, valjda, pogoda.
Žao mi ljudi. Iskreno mi žao.
Al tko nas to dijeli u potrebama i nepogodama?
Do nas i od nas je sve daleko. Ni vijest ne putuje važnim linkovima. Ni epidemiolozi ne razotkrivaju kontakte kontakata. Prepušteni smo sudbi. Pa kakva bude.
Možda škrta zemlja odgaja trpeće ljude? Pognute i tihe. Pa i kad je najteže, šute.
A šutnja ne putuje. Zadržava se u porama raspuklih ruku. Raspuklih od mašklina. Koji grebe po suhoj zemlji. Tvrdoj zemlji. Koja ploda neće dati.
Žao mi ljudi. Iskreno mi žao.
