Gabriela je imala jedva tri godine kad je bilo vidljivo da skreće pozornost svojim odgovorima kako nije djevojčica, nego dječak. U početku nam je to bilo smiješno, ali, kako su godine odmicale, njena identifikacija s dječakom je postajala sve očitija. Družila se s dječacima, oblačila kao dječak i dobrano tukla kao dječak.
Odrasta u malom mjestu, u kojem se svaka "drugačijost" pribija na stup. Uostalom, kao i drugdje. Šuškanja i upiranje prstom nije utjecalo da mijenja percepciju o svojoj rodnosti. U školi se druži sa svima. Van škole s dječacima igra nogomet, upravlja brodićem, baca mreže i lovi ribu. Čak bih rekla da je unutar svoje dobne grupacije apsolutno prihvaćena.
Ljeti je vidim uvijek isto obučenu. Nosi bermude i šlampave majice, kojima prikriva obilježje već razvijene maturantice. Zaista prekrasne crte lica uokviruje kratko ošišana crna kosa, a pokreti kretanja odaju dječaka tinejdžera.
Gledam je s drugog mula i nemam mira. Pitam se šta je čeka u narednim godinama? Kako će se nosit sama sa sobom i budućim životnim okruženjima? Hoće li bit dovoljno jaka ostat sebi svoja? Hoće li se, drugačija, znat izborit za svoje pravo življenja pod ovom nepreglednom nebeskom kapom. Ispod koje bi svi trebali biti jednako važni.
Post je objavljen 15.07.2020. u 11:41 sati.