morska iz dubina

subota, 31.10.2020.

Dani sjećanja


Foto: otočka

Posvećujem ti, majko, ovo cvijeće. Koje si svojom rukom sadila. Od jednog cvijetka, cijeli plato se razmilio. I rascvjetao. A na pragu smo Studenog. Tko bi rekao da se priroda i tada budi. Ne berem. Samo pogledom milujem. U mislima te krunim njime. Sve izgovoreno otišlo u vjetar. Sve neizgovoreno u srcu stoluje. Grlim te u visinama. Mjesec je pun i svijetli za tebe. Sunce je u zenitu. I grije za tebe. Rijetko dodirujem kamenu ploču. Nisi ispod nje. Jer vidim te živu. U svakom kutku. Svakoj latici. I valu koji se ljuljuška. Nemiran. U stalnom pokretu traži zbivanja, akciju, druženje. Baš kao i ti.
Počivaj u miru, majko. I vječnoj ljubavi mog srca.

31.10.2020. u 13:38 • 23 KomentaraPrint#

petak, 30.10.2020.

Sunčica



Foto: otočka

Kako ja volim svjetlo. Sunce. Uvijek razmaknute škure. Ljeti, zimi. Svejedno. Samo da život ulazi u prostor. Volim odbljesak mora. Tu lelujavost zraka koja nad njim stvara fluid fotomorgane. Svaki valić koji se utapa u fotonima svjetla. U zajedničkoj rapsodiji. Gdje svaki za sebe pjeva i pleše. A zajedno ko pitoma uzavrelost na pladnju treperenja ljubavi. Neba i zemlje. Spletenih u razdaljini nedjeljivosti. I međusobne ovisnosti.

Odatle moja netrpeljivost prema jeseni i zimi. Mračni su mi. Ko da mi neko steže obruč oko vrata. Ja sam vječno gladna svjetla. I sunca razapetog na nebu. Pa kad zaškiljim, vidim oko njega koloplet zraka u svim smjerovima i bojama. Ja strijelac, mjeseca Studenog, sam zapravo dijete proljetnog cvata. I ljetne uzavrelosti. U nekom kodu se dogodila greška.

Sad sam u hibernaciji. Čekam ko zapeta svaki dan u kojem me sunce zaskoči. Pa živnem. I predem na ležaljki slaveći Svjetlo života. Dižem ruke prema nebu ne bi li zahvatila više od onog šta me pripada. I napunila baterije za sve naredne dane. U mjesecu koji slijedi. U mjesecu naših velikih iščekivanja.

30.10.2020. u 14:10 • 20 KomentaraPrint#

četvrtak, 29.10.2020.

Glorijeta



Foto: otočka

U ne tako davno vrijeme, Glorijeta bi mi došla. Baš u ovo doba godine. Brale bi po pustopoljinama maginje. Planika ih obilato rađa. A onda bi nju dopalo radit marmeladu. Meni je to bilo pepavo. Jer imaju po sebi sitne bobice. Pa sve treba procijediti. I bio je to rad na slatkom. Ona je bila i ostala kraljica slatkog. Ja sam bila zadužena za slano.

Vrludale bi tražeći najveće. I najcrvenije. Smijale se ko lude. Povod bi naletio u spontanom pokretu. Izgovorenoj riječi. Pogledu. Kad ti se u životu posreći naći srodnu dušu, ne trebaš ništa govorit. Ona druga već ionako sve zna. Debelo unazad. I duboko unaprijed. To je prijateljstvo. Čisto ko suza. Ili ko osmjeh iz svih klijetki srca.

Svašta smo planirale. U prioritetu je bilo starit zajedno. Jer najbolje tek dolazi. Taj magnetić sam godinama držala na frižideru. I svaki put bi mi izmamio osmjeh. A onda sam se ja skroz na skroz preselila u Valu. Ona u metropolu.

Ni jedna tehnologija ne može zamijeniti zagrljaj. Pogled u oči. Ruku u ruci. Riječi ohrabrenja i poticaja izgovorenih s dušom. I brižnošću. Od naših planova sad smo na on line. Razgovori na mobitel. Ni jedan kraći od punog sata. Smajlići, srca, puse.

Užasno mi fali. Ja sam ovdje po svom poslanju. Ona po svom, na drugom kraju. Tako to život splete. Često ni ne pita. Nego iskrca kao problem. Ili rješenje. Tko bi ga znao.

Svjesne smo danog nam blagoslova. Nas dvije sretnice. Svaka na svom putu.
Glorijeta najdraža, pusa!!!

29.10.2020. u 15:13 • 20 KomentaraPrint#

srijeda, 28.10.2020.

Raj



Foto: otočka

Romantiku otoku pripisuju uglavnom oni koji dođu na ljetovanje. Pa im divno more. Čisto i bistro. Bajkoviti zalazi sunca. Ljepotice na plažama. Galebarenje. Lungomare. Nove ljubavi na plus 50. Osvježene one stare. Ili još starije. Pa ribice na gradele. Hobotnica s krumpirima ispod peke. Sol na koži. Preplanuloj. U majicama na špaline. Kad je sve s gornjeg trapa na izvolte. S donjeg, u tangicama, isto na izvolte. Jednom riječju, raj.

Sat se maknio unazad. Iz šetnje se vraćamo po mraku. Da mi treba ne znam kakva hitnoća i da vičem
upoooomoooć, nema toga ko bi me čuo. Kad ni nema nikoga. Ako zanemarim mačke i raslinje kao živo, nema žive duše. Kad izađem navečer na teracu, sa svih strana samo mrkli mrak. Ako nema mjeseca, onda je mračnije od mraka. Ako je oblačno, nema ni s nebesa znaka života. U vidu treperavih zvjezdica. Idemo na dalje ako...
Ako jako puše, ne voze trajekti ni katamarani. Ako je vjetar odlučio ić do krajnjih granica, a često to radi, onda se ne može do kopna ni preko linije Korčula Orebića. U slučaju hitne medicinske intervencije, u takvim uvjetima, koji su česti, ne može sletit helikopter. Pa kome nije dobro će najvjerojatnije opandrčit. A ne bi da je bliže civilizaciji.

Kino, kazalište, izložbe, promocija knjiga, aaaa, nema toga. Ljeti malo Moreška i Kumpanija, estrada ubere koju kintu gostujući po teracama ili pojući pjesme u danima pohoda Oliveru na grob. Kulturni program otoka sveden je uglavnom na šta manje beštimji u kući. I van nje. Pa onda imamo kulturne i manje kulturne obitelji. Jednom riječju, raj.

Zaželim se ribe, a živim na otoku. Koče su sve popasle s dna. Pa se naša, nekad prepuna kućna ledenica morskog izobilja, pretvorila u policu za odlaganje svega. Ljeti sve ulovljeno ide u restorane. Zimi uglavnom riba iz uzgoja. A nama dodijalo bacat mreže i parangale kad je ulov nula. A poste za bacanje za pet. Jednom riječju, raj.

I za kraj, ko me je tjerao doć živit na otok u pustoj Vali? U kojoj su proljeće i ljeto, priznajem, zaista raj. Al jesen i zima, muko moja. Vidi li se kraja iz ovog raja?

28.10.2020. u 14:30 • 23 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 26.10.2020.

Oči sudbine



Foto: otočka

Pokušavam ovu tugaljivost, od jučer, izbacit po dekretu. Pa ne ide baš kako bi htjela. U Vali sam svladala sve mjere samopomoći. Po svim pitanjima. Od pružanja prve hitne, pa nadalje. Znam, kad sam u downu, nema ništa od buljenja u more. Nebo. Analizu. Čitanje. Gledanje TV-a. Statičnost, bilo koje vrste, je ubitačna. Pa pribjegavam kilometraži.

U mom slučaju, osobno mjerilo bilježi pozamašne brojke. Ako je dnevni prosjek 10 kilometara, u jednom mjesecu pustopoljim minimalno 300 kilometara. Na razini godine 3600. U posljednjih 7, koliko već živim u Vali, to dođe na nekih 25.200 km. Mislim da je brojka i veća. Al, nek bude tako.

Pomaže li? Da i uglavnom uvijek!!!
Koncentracija s problema pobjegne na makadam. Okoliš. Ubrzano disanje. Problem postaje ko vino kojem se svakim korakom dolijeva voda. Pa bevanda preraste u nešto rozo, jedva pitko. Tako se samoliječim. Kad god se nešto ispriječi na putu. A nije do mene. Nije do Starog. Nije do Njega. Nego, naprosto život.

Vratila sam se nekako lakša sama sebi. Skidam tenisice, bičvice i točam noge u još uvijek toplom moru. ON me zove s terace. Čeka te sok, viče. Ja već znam da je i danas ubrao mandarine iz vrta. I štruknio 3 deca za mene. Tako svaki dan. Dok ih u vrtu ima.

Negdje u dubini sebe čujem Balaševiaća,
netko to od gore vidi sve,
povlači te konce, igra se,
postavi na svoje mesto, svako dobro, zlo još pre,
sve vide oči sudbine.

Sve ima svoje zašto. Ja sam detektivski tip. Odgonetnut ću zašto se dogodilo jučer.

26.10.2020. u 14:25 • 33 KomentaraPrint#

nedjelja, 25.10.2020.

Očekivanja



Foto: otočka

Postoje dani kumulativnih zbivanja koji mirišu na ostvarenje nadanja. I snova. A onda ništa. Razočarenje. Tuga. Samosažaljenje. Propali planovi. Urušeni snovi. Praznina.
Pa prođe neko vrijeme. Iz nove perspektive shvatim da je upravo tako sve trebalo biti. Da su moja očekivanja tada bila ispravna. Opravdana. Ali kao nekom magijom, slijed daljih zbivanja ukazao je na drugu realnost. Za mene bolju. Sigurniju. Optimalniju. I tako, puno puta u životu. Od banalnih stvari do krupnih životnih odluka.

Realnost mijenja svoja obličja. Uvide. Percepciju. Perspektivu. I introspekciju. Ono što danas izgleda kao moguće ostvarenje sna, a nije se zbilo, već za kratko vrijeme se pretvara u novi izazov. S drugačijim predznakom. Pristupom. Očekivanjima. Nadanjima.

Danas je moj veliki plan pao u more. Bio je realan. Očekivan. Prepun nadanja i objektivnog sagledavanja iz više kutova. I baš sve je mirisalo na novi početak zrele dobi. Do konačnosti. Kad sam već gotovo počela slaviti, dogodilo se neočekivano.

Sad čekam protok vremena. Novo sagledavanje. Uvide. Spoznaju. I razumijevanje zašto je nešto tako evidentno puklo ko mjehur od sapunice. Van svih mojih dosega. Jer sve je ovisilo o nekom drugom.
Nadam se da će neumoljivo vrijeme bit milostivo. I dat mi odgovore, a da pri tom zaista ne pustim korijenje u Vali.

25.10.2020. u 14:07 • 27 KomentaraPrint#

subota, 24.10.2020.

Uvjerenja



Foto: otočka

Netko se rodi i živi s uvjerenjem da sve počinje u točki A. I završava u točki B.
Netko, da sve počinje zarezom. I završava zarezom.
Uvjerenja koja nikoga ne diraju, nikome ne nanose štetu, još manje drugoga vrijeđaju ili podcjenjuju ne bi trebala biti povod ratu. Verbalnom, još manje oružanom.
Zbog različitih uvjerenja i različitosti se ne mrzi.

Mrzitelji se mogu naći na istoj valnoj dužini samo s istima. Čovjek koji tolerira prihvatit će i uvažavat drugo i drugačije. I živjet će u miru. Shvaćajući da je cijeli svijet pluralizam različitosti. Iz svemirskih visina samo smo planeta Zemlja. Sa još viših uvida, samo dio sunčeva sustava. S visina koje su mi nepojmljive, jesmo li uopće na razini točkice?
Točkice koje su u stanju jedan drugome popit krv. Iskopat oči. Hranit se mržnjom.

Od točke do točke, od zareza do zareza...nevažno... dajte, ljudi, da budemo ljudi.

24.10.2020. u 23:08 • 15 KomentaraPrint#

srijeda, 21.10.2020.

Žgoljavica



Foto: obiteljski album

Ne znam šta mi Vala radi. Stalno me vraća desetljećima unazad. Slike djetinjstva ko filmski maraton. Mirisi i boje di god se okrenem.
Žgoljava. Da, bila sam žgoljo. Falilo mi visine i težine za upis u prvi razred. Di drugdje sjest nego u prvu klupu. Sitna i plaha ko srna. To je bilo slatko susjedima, rodbini, prolaznicima. Koji bi me zagrlili. Digli u zrak. Bacili u visinu ko perce. Pogladili po glavi. Ili rekli kako su mi oči ogromne. I snene.
Nisam volila tu krhkost. Taj pretinac u koji su me stavljali. Samo zbog izgleda.
Pa me roditeljstvo vrlo brzo upisalo na plivanje. Tu sam već bila na svom terenu. Uskoro i na gimnastiku. Poslije u ASK-a. Nastupala za školu u svim sportovima. Postala fizički jaka. Vizualno i dalje krhka. Ali nikome više nije palo na pamet svrstat me u kategoriju žgoljavih.

Bilo je zarana u meni nešto jako. Snažno. Moćno. Mogla sam potrpiti bol slomljene noge. Bez prolivene suze. Neki dišpet nije dao pokazat da sam ranjiva. Plakala sam najčešće zbog sudbina drugih ljudi, tuđih nevolja, gladne djece u svijetu, ranjenih i nemoćnih životinja. Koje sam u kontigentima donosila doma. Liječila. I pokapala.

Vala je zarana bila okidač čeličenja. Japanke s čepom, koji je stalno ispadao, sklizle bi na mrkentu. Noga bi posrnula. I oderala se o oštre rubove. Bila sam u modricama, krvava i u krastama. Ali to se nije prijavljivalo kao ajme. Ni ja, ni moji rođaci. Jer slijedila bi lekcija zašto si ovo ili ono. Onda je bilo bolje preskakat šta se preskočit moglo. Cmoljili bi ponekad između sebe. Gotovo hvaleći se čija je krasta veća. Veća krasta, veći junak.

Jesam li ostala jaka osoba? Na temeljima koje sam vrlo rano postavila? Vjerujem da jesam. I dalje se na odmah mogu rasplakat zbog svih ili svega oko sebe. Za samu sebe teško. I rijetko.
Nije ovo post o hvalospjevu. Nisam uopće sigurna da su mi postavke ispravne. Ali takve su.
Oslikavam samo jednu dimenziju svog autoportreta. Onog nutarnjeg.

21.10.2020. u 15:55 • 37 KomentaraPrint#

utorak, 20.10.2020.

Kapar



Foto: otočka

Od Vale, prema Lastovu i Sušcu, ima nekoliko manjih nenaseljenih otočića. Gubreš, Objak, Lukovac, Gredica, Pržnjak Veli i Mali, Trstenik. Ka dite sam ih svih obilazila. Poznavala in mrkentu. Svaku grotu. U svaku se smočila. Plivala. Ronila. Junačila. Bila san jedina curica u društvu rođaka i muške dice iz susidstva. Nisan tila bit u ičemu slabija. Pa san ronila najdublje. Neka su me uši bolile. Vajalo je malo i pritrpit, Ako smo ronili na daljinu, onda san i tu morala biti bolja. Ronili bi otvorenih očiju. Ako mi se činilo da ću umrit od nedostatka daha, izgurala bi još metar više da buden prva. I tako san stekla ravnopravnost. U svim morskim dogodovštinama. Ko će plivat dalje od kraja na otvoreno more. Ribolovu na male osti. Udičarenju. Vađenju vlasulja za friganje. Skupljanju grca i lupara. Hvatanju rakova kosmača. U svemu šta bi u trenu smislili. Nisu me tretirali ka žgoljavu djevojčicu.

Stari bi nas samo iskrcao na neki od tih otočića. I ostavio. Dok bi mi dica ludali, on bi bija na panulu. Bilo je to davno vrime. Vrime velikih gofova, zubataca, kirnji. Vrime kad se gradele nisu ni gasile. Kad se miris širija Valon. Jelo prstima. Mljackalo s gušton. A topli kruv ispod peke bi razlomili i smazali u trenu.

E, u to vrime je Stari ubrao sadnicu kapara na Lukovcu. Nikome, do tada, nije pošlo za rukon uzgojit ga. Tu malu grančicu je ubacio u suhozid. I bilo je dosta vrimena oće, neće.

Sad, već par desetljeća, krasi cili jedan dugi zid od vrtla. U peti misec već berem male zelene plodove. Stavljan u staklenke. Zalijen domaćon kvasinom. I uglavnom poklanjan. Malo, ali srce veseli.
Danas sam ga izmazila. Tek toliko da se oboje prisjetimo kako se preporodio u našen vrtlu. Kako vrime zaista prolazi. I kako protekon vrimena ipak rastemo i cvatemo.

20.10.2020. u 15:04 • 22 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 19.10.2020.

Košmar



Foto: otočka

Popodnevni polusan me odveo stazom pustopoljina. One su mi godinama svakodnevica. Naučila, u hodu, dodirivat lišće. Gladit ga. Mazit. Obgrlit deblo. Zaobić poskoka. Preskočit pauka udovicu. Osluškivat poj ptica. Šum vjetra. Najčešće tišinu. Uranjat pogled u more. Stremit nebu. Stapat se u nedjeljivost. U jedan udah. Jedan izdah.
U kratkom snu sam se pogubila. U šumi. Gustoj i neprohodnoj. Uhvatila me zebnja nepoznatog terena. Prostora i vremena. Samoće. Otrgnutosti od cjeline. Zajecala sam. I odjednom se našla na raskrižju. Jedan uski makadam je vodio u jednom smjeru. Drugi u suprotnom. Izgledali su mi oba prava. Dobrohotna. Ispravna. I onda sam se probudila. Pogledala na mobitel. Zaspala sam ravno dvije minute.
San i java mi se preklapaju. U meni uvijek jin i jang. Al u krivim omjerima. Vala me tjera i vuče istovremeno. Grad me vuče i tjera. Istovremeno. Izbor može biti samo jedan.
Danima se cijepam na slojeve. Poput lisnatog tijesta. Pokušavam doć do vlastite srčike. Kako bi odgovor bio kristalan. Konačan. U srcu i duši sjedinjen. Čvrst i nepokolebljiv.
Šta god da odlučim, vjerojatno ću zauvijek propitivati ispravnost.
Ja sam mir. Ja sam more. Ja sam nebo. Ali ja sam i nemir. I buka. I druženje. I grad.
Moram odabrat samo jedno. Samo jedno je moguće.

Pita me ON, šta cvilim u snu. Prepričavam mu. Kaže mi, uz osmijeh i kavu koju je skuhao, jeba te led, tebi triba skroz zabranit spavanje. Ne spavaš cili život. I onda, redovito u minut, dva spavanja spizdiš šefa i stanicu.

Da, ide prvo kava na teraci. Dalje nek se nešto i samo raspetlja. A Vala se i dalje šepruri. Niti malo mi ne pomaže.

19.10.2020. u 14:55 • 20 KomentaraPrint#

nedjelja, 18.10.2020.

Vikend by Vala


Foto: otočka

Imam mali krug
velikih ljudi
s kojima sanjam
za koje se trudim
uz koje znam
tko sam zapravo ja
Imam čarobnu oazu
usred pustinje
u kojoj vrelo
nikad ne presušuje
al´ broj sunčanih dana
premašuje prosjek
Jedan mali krug
nama dovoljno velik
to je samo naš svijet
naš privatni svemir
sazviježđe smo
kad se spojimo
Sasvim mali krug
igle po vinilu
dovoljan da
ušutka tišinu
šareno smo
obojani svijet
Pomiješali smo
čitav spektar boja
na istom platnu
slikamo dugu
kroz dalekozor
usprkos plimi
na horizontu
jasno se vidi
Jedan mali krug
velikih ljudi
sasvim mali krug
za koje se trudim
jedan mali krug
uz koje znam
sasvim mali krug
tko sam zapravo ja
Imam mali krug
velikih ljudi
s kojima sanjam
za koje se trudim
uz koje znam
tko sam zapravo ja.

Massimo, Mali krug velikih ljudi

Posvećeno Glorijeti, najboljoj prijateljici na svijetu.

18.10.2020. u 14:17 • 21 KomentaraPrint#

subota, 17.10.2020.

Statistika



Foto: otočka

Ovoga puta se u Splitu nisam susrela sa svojih pet kolegica. S mog zadnjeg posla. Prije umirovljenja. Prijevremenog. Sve su mlađe od mene. I sve u koroni. Zajedno s bližom i daljom rodbinom. Čula se s njima. Još uvijek nisu dobro. Ni približno dobro. Bilo je tu bolnice, kisika, neopisivog klonuća, bolova, gušenja, slabosti, gubitka njuha, okusa, ružnog osipa, naglog pogoršanja vida i da ne nabrajam. Nijedna od njih još nema 50 godina. Moja otočka rodica, ni poslije dva mjeseca, nije dobro. Ima samo 30 godina.

Statistika je jedna od ružnih stvari kojom smo obuhvaćeni. Ona je hladna. Brutalna. Brojka. Postotak. Udio. Omjer. Ne obuhvaća stanje ljudske duše, boli, patnje, tuge, nemoći, samoće, ranjivosti i cjeloživotne praznine. I ako u nju nismo uvučeni osobnim slučajem, ni ne okrzne nas.

Koliko je brojki dovoljno da nam se život uruši?
Brojka jedan.
Da nas zavije u crno.

Koji ne mare za ljudske sudbine, ljubav spram bližnjega, empatiju prema svemu živućem, ne dodiruje ih ni brojka od milijun, 5 milijuna, 100 milijuna. Jer sebičnost je tek opaka bolest. Neizlječiva. Samodostatnost i samodopadnost su karcinomi ljudske opstojnosti. I kad si samo sebi važan. Samo sebi pametan. Samo sebi vrijedan.

Ja sam pravnica. Nisam liječnica. Stoga poštujem ono šta mi kažu da je dobro za drugoga. Pa samim time i za mene. Maska i distanca. To je moj minimalni udio da se nekome, zbog mene, ne dogodi brojka jedan. Silno bih volila da se i drugi brinu da se ni meni ne dogodi brojka jedan. Jer život, manje jedan, je defektan život. Manjkav. Prazan. Bolan. Često neizdržljiv.

Pričam s Valom. Jer ona je dio cjeline. Kaže, crno vam se piše. Neljudi su zlo. Sebičnjaštvo i drskost isto. I pokaže mi slikom šta o svemu misli.

17.10.2020. u 14:23 • 17 KomentaraPrint#

petak, 16.10.2020.

Premetaljka



Foto: otočka

Noćas se budila. Ne znam di sam. Na kojoj adresi. U Splitu na jednoj? Drugoj? Ili u Vali?
Dižem se po čašu vode. Ali na kojoj sam strani? Kojim putem do kuhinje? Totalno zbunjena dok se ne priberem. Zbrojim. Shvaćam da sam doma. Na škoju. U Vali. U svojoj sobi. Dalje sve mogu zatvorenih očiju.

Proteklih dana družila se s najbližima. Uživala u prepunom rasporedu. Kojeg sam jedva sustizala. U voljenom gradu. Podno Marjana. Ismijala se do suza radosnica. Ispunila energijom koja nosi. Uzdiže. Tjera na razmišljanje. Poduhvate. Akcije. Djela, a ne riječi. Ko da sam stavila nove Duracell baterije. Danas sam neuhvatljiva. U mislima. I količini obavljenog posla.

Sve sam zatekla na mjestu. Stari nije zapalio kuću. Nije se ni samozapalio. Pola tećica je ostalo netaknuto. Kaže, radiš mi velike porcije. Al ja sam ipak poslušan.
I ja sam poslušna, odvratim mu. Jesi! Slušaš samo sebe, odbrusio mi. Vidim da su mu sve postavke na mjestu. Znači, idemo dalje.

Gledam li danas, iz nekog razloga, Valu drugim očima? Možda da. Ona, kao da se posebno šepuri. I nadmeće sa Splitom. Nebo zaista nije štedilo na njenoj ljepoti. Obdarilo je vlastitim preslikom iskonskog stvaranja. More se lagano mreška. I ne da ga se gledati od velike refleksije sunca. Mami me ta svjetlina u svoje skute. Zagrljaj. Al lijena sam navuć kostim. I stopit se s blještavilom.

Split ili Vala? Samo jedno je moguće. Hoće li naredni dani riješit ovu premetaljku?
Puštam sve. Neka bude kako ima biti.
Nada ionako umire posljednja.

16.10.2020. u 14:53 • 19 KomentaraPrint#

srijeda, 07.10.2020.

Pa baš sve?!



Foto: otočka

Spremamo se na par dana u Split. U dom dva. Pripreme su ko da idemo na osvajanje K5 na Mount Everestu. Starom skuhat tećice. Označit na njima šta je šta. Uredno posložit u ledenicu. Na vratnici ledenice napisat legendu. Na kojoj polici se šta nalazi. Pripremit lijekove po danima u tjednu. Pa unutar dana. Spremit robu u banju za nedjeljno kupanje. Uputstvo za dnevni protokol javljanja na mobitel. Brojeve telefona za najhitnije slučajeve. I da ne nabrajam. Već sam umorna. Idem s grčem. Jer ne znam je li Stari dorastao ostati par dana sam. Nema ga ko pogledat. Jer nitko drugi u Vali ni ne živi. S nama ne želi.

Mlađa slavi 32.rođendan. Pa da se sretnemo . Nazdravimo. I vidimo šta još treba za bebu koju čekamo slijedeći mjesec.

Tako rijetke odlaske, u svoj najdraži grad, iskoristim za susrete s dragim prijateljicama . Pa sam ih redom nazvala. Mahom su to kolegice s bivšeg posla. S kojima sam nemali broj godina svakodnevno, za pauze, ispijala kave. U Svaguše. Kraj zgrade suda. A onda je uslijedio telefonski šok.

Marica se jedva javila. Glas umiruće. U koroni je. Nije dobro.
Sestra joj Nada u koroni. Problemi s disanjem. Muž i dva sina isto.
Inga i kćer u belaju.
Irma, muž i mužev brat.
Antonela i muž.
Cijela moja ekipa s posla. Koju redovito viđam kad dođem u svoje drugo doma.

Sav entuzijazam puta je splasnuo. Uvukla se nelagoda. Tko se može naviknut na ovoliko iznenađenja i strepnje hoće li sve dobro završiti. Sva sreća, moja najdraža Glorijeta je stigla iz Zagreba. Susret s djecom i njom mi je ionako primaran.

Nisam ja tip od panike. Da je potreba nekoga hitno operirat za spasit mu život, a da me neko telefonski navodi, bila bi skulirana. I koncentrirana. A, evo sad nisam. Valjda je strah za djecu prirodni strah. Zaštitnički. Zebe me negdje iznutra.

Nadam se da će prognoza vremena bit sklona. I da mi neće zatvorit mogućnost napuštanja otoka. Ili izrodit pijavice usred mora. Kao danas trajektu za Vis.
A o događajima iz grada, kad se vratim.
Ostajte mi zdravo i veselo.

07.10.2020. u 22:38 • 24 KomentaraPrint#

utorak, 06.10.2020.

Tko je kriv



Foto: otočka

Godine 2015. Stari je u rujnu slavio 80. rođendan. Mame već nije bilo. Pa smo se ON i ja potrudili da taj dan na nešto posebno sliči. Nije htio da ikoga zovemo. Udovoljeno mu. Ručali smo na teraci. U miru sunčanog dana. U kojim je ljeto još žarilo i palilo. Pokušavali smo prikrit sjetu jer je četvrta stolica bila prazna. Taj dio igrokaza odradili smo na razini Boljšoj tertra. Zaista je sve proteklo u ležernom, klizajućem tonu. U kojem se toplina i poštivanje međusobnih odnosa podrazumijevalo.

Taman kad sam mislila da je vrijeme za popodnevnu siestu, Stari je, s osmjehom na licu, objavio "lijepu" vijest. Iz džepa je izvadio vozačku dozvolu. Novu. Jer stara je istekla na rođendanski datum.
Radosno se pohvalio kako mu nova vrijedi do 2025. Znači narednih 10 godina. Do njegovih navršenih 90. I ručak i rođendan su mi zapeli u grlu. U nevjerici da je netko, krajnjim nemarom, izdao novu dozvolu i udario pečat novog roka važenja. Bez ikakvog prethodnog pregleda. I bez ikakvih kontrola u narednom periodu.

Svako negiranje i polemika da to nije u redu, niti prikladno njegovim godinama, bila mu je ponižavajuća. Pa smo, barem ispred njega, tu temu preskakali.

A problema ima. Užasno loše čuje. Neće nikakav slušni aparat. Vid mu slabi. Refleksi su bitno smanjeni. Ne sjećamo se, još iz mlađih dana, kada je mjenjač prebacio u treću . On ne čuje krkljanje motora. Brzina vožnje se uglavnom kreće oko 30 km/h. Redovito se žali kako je na cesti užasno velik promet i gužva. Jer su IZA njega ogromne kolone.

U međuvremenu je imao infarkt. Jedva ga preživio. Kao i operaciju. Pa sam računala da će njegova liječnica, po službenoj dužnosti, obavijestiti MUP. I Starome reć da nije prikladno dalje voziti . To nije napravila. Svaki pokušaj upozoravanja završava mojim porazom. On ima važeći dokument. Kojeg je izdala mjerodavna institucija.

Uskoro je registracija 20 godina starog Atosa. Kojeg vozi. I koji već godinama jedva prolazi. Ali prođe kroz ušicu igle. Ostaje mi nadat se da ovoga puta neće . Da se tako problem riješi sam od sebe. Prije nego li postane puno veći . A neko iz MUP-a bi mi zaista trebao dat sliku za ovako neodgovoran postupak.

06.10.2020. u 15:10 • 18 KomentaraPrint#

ponedjeljak, 05.10.2020.

Bol boluje



Foto: otočka

Mamu je nagrizala zvijer po svakoj stanici tijela. Kopnila je pred očima. Nestajala. Mala glavica bez kose, trepavica, obrva. Koža boje limuna. Samo žive krupne oči. Pune života. Nade. I vjere u pobjedu.
Bio je to treći nasrtaj monstruma. Dva je zmajski odgurala. Treći ju je zaposjeo. Cijelu.
Tih zadnjih šest mjeseci sam bila danonoćno s njom. Mučila se. Gušila. Užasno teško podnosila terapije. Al sve je trpjela stoički. Bez glasa. Samo grč na licu je odavao s kolikom količinom nepodnošljivosti se bori. Svim lijekovima, flasterima, morfiju usprkos. Stari je bio izbezumljen. Beskoristan i suvišan. Imala sam oko njega više posla.
Mjesecima poslije, srela sam glavnu sestru. Rekla je, svako malo spomenemo vašu mamu. Ta žena se raspadala. A nikad, baš nikad ni a nije izustila.
Moja mama. Velika i hrabra žena. Koju sam ispratila do posljednje sekunde. I vjerujem, pokupila od nje taj dio izdržljivosti.

Moja draga teta je isto operirala karcinom. Prošla sve moguće da spasi glavu. A ni život je nije odveć mazio. Sada, već u poznim godinama, zbog degenerativnog artritisa, jedva da ponekad može na noge. Zovem, pitam kako je, treba li šta. Zvonkim glasom, s prizvukom grča, odgovara da ne spava noćima, da je užasno boli. Ni blokade ne pomažu. Al bit će bolje, kaže. Ne valja mislit na zlo. Sad je vrijeme od maslina. Pa će ona to nekako.
Moja teta. Velika i hrabra žena.

ON dobije temperaturu 37 i koju linijicu. I raspada se. Na 37.5° već bunca. A jak ko stijena. Oće pomoć, učinit, sve oće. Dobar mi ko kruh. Al jednom u pet godina, tri puta kihne i već čujem iz sobe, donesi mi ovo, donesi mi ono.
Jeba te led, jesi ti mrtav čovik? Pa ne možeš sam. Aaaa, svaka žunta me boli.
Naravno. Odma tipkam prijateljima i dijelim bolesničke patnje .

Stari je star. Nema pogovora. Pogrbljen i već teže hoda. Al, digne se jutrom bezvoljan. Jer je imao nesanicu. Eventualno ga ta nepogoda pogodi jednom u mjesec, dva . Inače ga ni top ne može probuditi. Spava od 9 uvečer do 9 ujutro. Al onda smo, nakon loše noći, nadrapali. Neprestano slušamo o problemu kojeg ima. Koji je užasan. Neljudski. Nehuman. Iako već isto popodne sve nadoknadi s par sati obilatog spavanja. Ogrebe se. Odma dezinfekcija. Na porezotinu od brijanja, jer hoće lamicom, skoro da već zovem 112.

Moj dragi prijatelj, kum, popije nešto hladno. Grlo malo zapeče. Odma u doktora. Tablete, sirupi, kapi. Ležanje. Sve aktivnosti se odgađaju. Osim one s daljinskim upravljačem u ruci. Kao i kod moga.

Primjera oko mene još bezbroj. Jel ja to imam loš uzorak i postotak? Ili muški stvarno loše podnose bol??

05.10.2020. u 14:04 • 24 KomentaraPrint#

subota, 03.10.2020.

Nas dvije nikako



Foto: otočka

Ne mogu reć da se ne trudim. Da ne upirem. Guram kamen ko Sizif. l ne dam da se vrati nizbrdo. Kopam po sebi i rudarim. U pokušajima hvatat se za svoja nutarnja Svjetla. Izvlačim maksimum iz svake stanice. Jer nisam od onih koji se predaju. Prepuste. Pa lelujaju.

Jesen i ja nikako na zelenu granu. Šuštavog zlaćanog lišća ovdje nema. Ništa od boja i nijansi terakote. Otok je u ovo doba zaista poseban. Za melankolike idealan. Depresivne samo još pogura dublje preko ruba. Normalnost oboja u tugaljivost. Začahurenost. Osamljenost. Tek šta je uletila u svoj kalendarski termin, već je zatvorila sve porte. Nema otić s otoka. Nema doći.
Nebo i more zagospodare nepodnošljivom količinom olovnih nijansi. I onda to sivilo zalegne na Valu. Udomaći se. Roba na sušilu sva isprevrtana. Oko kuće borovih iglica, granja i šušnja do kolina. U moru pluta svega. Ko da je lanac butiga sve po osam. Redovito nestaje struje. Šterike uvijek u pripravnosti. Napunjen laptop i USB. Da Oliver dodatno unese vlagu u moje snove. I moje srce od sedam komada.

Čupam se i ne dam. Prkosim. Inatim. Uvijek ovo prođe. I dođe na moje. Veliko plavo oko. Na nebu. I moru. Bistrina koju tako volim. Protočnost. Beskrajnost. Do tada, hučim, bučim, lelujam u skladu s južinom. Stisla me u gabarite. Al u srcu ipak mekoća.

03.10.2020. u 13:59 • 25 KomentaraPrint#

četvrtak, 01.10.2020.

Nezaborav



Foto: otočka

Pitaju, kad si bila najsretnija u životu? A da nema veze s obitelji, prijateljima i bližnjima.

Ni sekunde nisam dvojila. Bili su to mjeseci volontiranja u splitskom Samaritancu. Pohranjeno je to u mom krvotoku. Kao zdenac radosti. Moć neopisivih susreta. Postavljanje iskonskih životnih vrednota na pravo mjesto. Teško suočavanje s najpotrebitijima od potrebitih. Ništa kod njih nije na svom mjestu. Ni ruke, ni noge, ni tijela zgrčena u nespojiva obličja. Bez refleksa gutanja. Bez mogućnosti uspostave ikakve komunikacije. Osim dušom. Samo dušom se moglo pričati.

A bilo mi je dano. Obilje. Spuštena snaga s nebeskih visina. I dar uspostave zjenice oka u bit i srž ranjene duše. Ushit i radost dijeljenja zajedničkog vremena. Dnevno sam ulazila mala i neznatna, a izlazila glavom u oblacima. Maženje obraza, čela, glave, ljubljenje očiju. Moja potraga za znakom koji bi mi dao do znanja da im je svjesnost netaknuta. Samo zarobljena u nemogućnost. Pomirila sam se da ne mogu proniknut u Zašto. Pa sam davala šta sam mogla. Srce. Ljubav. Nezaborav.

Postoje neopisiva stanja uzvišene ljubavi. Kad je vokabular tako jadan. Opustošen. Lišen emocije koja bi se mogla pretočit u išta napisano. To su pečati koji ovjekovječe nutrinu. I svjesnost kako smo prečesto nezahvalni prema životu. Misleći da se sve podrazumijeva.

A onda je mama umrla. Ja sam otišla u prijevremenu. I preselila se u Valu.
Ako me život vrati u Split, ikada, ja ću se vratit na vrelo života, veće od samog života.
Ni ne slutimo na kojim mjestima možemo otkrit i doživjet Susret.

01.10.2020. u 14:42 • 21 KomentaraPrint#

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.



< listopad, 2020 >
P U S Č P S N
      1 2 3 4
5 6 7 8 9 10 11
12 13 14 15 16 17 18
19 20 21 22 23 24 25
26 27 28 29 30 31  

Studeni 2020 (18)
Listopad 2020 (18)
Rujan 2020 (16)
Kolovoz 2020 (22)
Srpanj 2020 (21)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Opis bloga


Linkovi