morska iz dubina
ponedjeljak, 19.10.2020.
Košmar
Foto: otočka
Popodnevni polusan me odveo stazom pustopoljina. One su mi godinama svakodnevica. Naučila, u hodu, dodirivat lišće. Gladit ga. Mazit. Obgrlit deblo. Zaobić poskoka. Preskočit pauka udovicu. Osluškivat poj ptica. Šum vjetra. Najčešće tišinu. Uranjat pogled u more. Stremit nebu. Stapat se u nedjeljivost. U jedan udah. Jedan izdah.
U kratkom snu sam se pogubila. U šumi. Gustoj i neprohodnoj. Uhvatila me zebnja nepoznatog terena. Prostora i vremena. Samoće. Otrgnutosti od cjeline. Zajecala sam. I odjednom se našla na raskrižju. Jedan uski makadam je vodio u jednom smjeru. Drugi u suprotnom. Izgledali su mi oba prava. Dobrohotna. Ispravna. I onda sam se probudila. Pogledala na mobitel. Zaspala sam ravno dvije minute.
San i java mi se preklapaju. U meni uvijek jin i jang. Al u krivim omjerima. Vala me tjera i vuče istovremeno. Grad me vuče i tjera. Istovremeno. Izbor može biti samo jedan.
Danima se cijepam na slojeve. Poput lisnatog tijesta. Pokušavam doć do vlastite srčike. Kako bi odgovor bio kristalan. Konačan. U srcu i duši sjedinjen. Čvrst i nepokolebljiv.
Šta god da odlučim, vjerojatno ću zauvijek propitivati ispravnost.
Ja sam mir. Ja sam more. Ja sam nebo. Ali ja sam i nemir. I buka. I druženje. I grad.
Moram odabrat samo jedno. Samo jedno je moguće.
Pita me ON, šta cvilim u snu. Prepričavam mu. Kaže mi, uz osmijeh i kavu koju je skuhao, jeba te led, tebi triba skroz zabranit spavanje. Ne spavaš cili život. I onda, redovito u minut, dva spavanja spizdiš šefa i stanicu.
Da, ide prvo kava na teraci. Dalje nek se nešto i samo raspetlja. A Vala se i dalje šepruri. Niti malo mi ne pomaže.
