morska iz dubina
srijeda, 30.09.2020.
Misleća
Foto: otočka
Putuje moja misao. Do Splita. Zagreba. Australije. Mjeseca. Marsa. Venere. Nebeskog svoda.
Ide u morske pličine. Dubine. Ore beskonačnim prostranstvima. Premošćuje. Neuhvatljiva. Neukrotiva. Svojeglava. Ponekad pitoma. Pa slijedi tok. Češće divlja. Hoće uzvodno.
Bistri se u jutrenjima sunca. Mudruje u njegovim zalascima. Preskače tmine. Ulijeće u fotone svjetla. Ne odmara. Ne spava. Dežura u spremnosti biti sveprisutna. Brza. Djelujuća.
Volim horizonte. Ne zadaju gabarite kretanja.
Šta će tijelu sloboda ako je misao zatočena?
Gledam u kraj kraja i prebacujem pogled još dalje. A misao je već na drugoj polutci. Sanjiva. Pustolovna. Razigrana. Zagonetna. Znatiželjna.
Može li misao opstati kada jednom odbacim ovu trošnost sa sebe?
ponedjeljak, 28.09.2020.
Predsmaknuće
Foto: otočka
Nakon neopisive, neprospavane noći, novi dan.
Svega sam se nagledala u Vali. Podareni mi, velikom milošću, uvidi u nestvarna obličja Kreacije. Kad ljepotom izbija dah. Zaustavlja vrijeme. I ne znam na kojoj sam razini stvarnosti. Ili privida. Kad se zrcali i šepuri u veličanstvenosti svoje jednostavnosti. Kad plijeni bojama nepostojećih imena. Kad ni sama ne znam jesam li stvarna. Postojeća. Gledam li? Sanjam li? Jesam li uopće živuća?
Milijunu takvih slika svjedočim. Upila ih. Popila naiskap. Dišem ih.
Nagledala se oluja. Orkanskih udara. Nezamislivih valova. Huke i zaglušive buke. Al protekla noć je nadrasla sve do sada viđeno. U opaki pakt udružile se munje, gromovi, potop s neba, vihor i more. Nenadmašivi u silini. Opakosti. Snazi. Udarima. Bljeskovima. Podivljala horda jurišala je u svim smjerovima. Borovi su škripali na rubu izdržljivosti vlastitih žila. Cime od kaića su pucale. Valovi se, u bjesnilu, propinjali u neslućene visine. A milijarde slanosti od kapljica stapale se s kišom i magličasto jurišale gdje vjetar naredi.
Zbili smo se ispred prozora. U predvečerju, bez struje. Samo je lelujava svjetlost šterike odavala život. Šutke smo gledali.
Koliko smo mali. Nemoćni. Ništavni. Neznatni. Odakle nam uopće uporište bit silovit, ugnjetač, amoralan, nečovječan? Jednim potezom nebeske ljutnje i nas već nema.
Ima li u nama imalo poniznosti pred Kreatorom vlastitog globalnog doma? I je li kasno razbistrit vode? Vratit miris poljskom cvijeću? I milost ljudskoj duši?
Sunce se u zalazu ukazalo. Kao znamen. Kao svjetlo života. Kao pružena ruka. Možda u posljednjem pokušaju prije nego li bespovratno posrnemo u materijalizam želja. Otuđenih od majke prirode. Od vlastitog sebstva. Od vlastitog bitka.
nedjelja, 27.09.2020.
Zamalo!!!
Foto:otočka
Samo se smračilo. S neba. Pa sjurilo s mora. Podivljala, zapjenjena horda udarala je svom silinom o hridi. Stvarala nesnošljivu razarajuću buku. Činilo se da stiže cunami. Formiranje pijavice nije ugodan prizor. Nikad ne znaš u kojem smjeru će krenut. Sve je na teraci pobacalo. I razbucalo. Nismo ni trepnuli. Samo uperili pogled na Lastovski kanal. I iščekivali. Zmijolika neman se podigla iz mora i spojila s oblakom. Onda je krenula u napad. Činilo se da juriša na Valu. Strah se počeo uvlačit u kosti. Ovdje nema ljudi. To je dobro. Sami smo. Moramo bit brzi. Nadasve mudri. Već znamo koji je prostor sklonište. Za takve situacije. Sve drugo, u nebeske ruke.
A onda je zahuktala zvijer iznenada promijenila smjer. Pa se činilo da ubrzava prema Sušcu. Naglo se istanjila. Dijelom završila u nebu. Dijelom u moru. Odahnuli smo.
Nastavljamo di smo stali.
petak, 25.09.2020.
Ništarenje po moju
Foto: otočka
Južina me oborila. Umrtvila misli. Usporila pokrete. I činilo se, barem po jutru, da će dan proteći u ljenčarenju. Nekoj vrsti ništarenja. U kojem me najbolje pustit na miru. Jer mi se ne priča. Ne časka. Ne lunja. Ne radi. Samo bi jedno veliko ništa.
I dok je ON odveo Roka na jutarnju šetnju, ja sam nam, kao i inače, napravila doručak. Pa sam vidila da nema više kruha. Na brzaka ga umijesila i pustila da se diže. Starom, od slatkog, najdraži patišpanj. Smiksala. Ispekla. Dobili smo domaće jabuke, a ON zaželio lijenu pitu. Zamijesila prhko tijesto. Izgratala jabuke. Ispekla. Njima dvojici za ručak lešo kaul i kumpiri s maslinovim, kao prilog. Uz to im grilala teleće bržole. Ja ne jedem meso, pa sebi lešala jednu ušatu.
Tako, u danu u kojem je sve mirisalo na ljenčarenje, ja imala 24 kitchen na djelu. Uzavrela i uspuvana, uz pećnicu od špahera, navukla kupaći i ravno u more. Razladila ludu glavu. I smijem se, boreći se s valovima, šta bi bilo da mi se jutros išta dalo raditi.
Naravno, još deset puta sam izlazila gledat jesu li mi sva četiri mačića u improviziranom konačištu. I na cjelodnevnoj prehrani. Puta x dana. Tu sve štima. Za sada nemaju posebne gastro želje. Al ako bude, no frks.
Sad, kad sam razbudila sve stanice, postajem hiperaktivna. I ne znam odakle počet novu turu poslova. Možda me jedino pljusak s nebesa zaustavi u pohodu. Al i i on se, nekako, samo prijeti. Prije je da će se prolomit negdje u lastovskom kanalu. A nama i dalje ostavit suhu i raspucanu zemlju.
Htjela sam samo reći, nit se po jutru dan poznaje, nit će kiša liti di zemlji pita. Ništa nije kako se čini.
utorak, 22.09.2020.
Zlostavljana
Foto: otočka
Moju rodicu tuče muž. Zapravo bivši muž. S kojim je, zbog zajedničkog biznisa, ostala u istom domaćinstvu. On spava na katu. Ona u prizemlju. Kuha mu, pere, pegla. I kaže da ga mrzi iz dna duše.
Krenulo je sve prije nekih 20 godina. Kad ju je prvi put udario, pala je glavom na kantun od kamina. I ostala nepoznato dugo u nesvijesti. Od tada na to uho čuje loše. Nije ga prijavila. Bilo je sram. Puno puta ju je nakon tog istukao. I opet ga nije prijavljivala. Sram je uvijek bio iznad svih modrica, patnje, straha i strepnje. U jednom trenutku, kad je htjela skončat muke i dignut ruku na sebe, krajičkom razuma se odmakla od provalije i sutradan došla kod mene u Split. Pričale smo danima. Odvela sam je na dobro mjesto. Ispraznila je svoj teret i dobila smjernice za dalje. Činilo se da je povratila samopouzdanje. Da se znala postavit, prijetit prijavom i očuvat se od nasrtaja zlostavljača. Ljeti su zajedno odrađivali posao. Podijelili bi novac i od toga živjeli do slijedećeg ljeta. Kad nije pio, dalo se na poslu izdržat. Kad bi ga alkohol svladao, uglavnom je stradavalo osoblje restorana. Davali su mahom otkaze. A rodica je preuzimala sve više posla na sebe. Čim bi sezona završila, odlazila je živit kod mame.
Prije nekoliko dana je trebala je bit na proslavi rođendana mog Starog. Ali nije. Rekla mi je na mobitel da ima posla. Da joj je žao. Da je to prvi rođendan na koji ne može doći. A onda sam naknadno saznala da ju je izmlatio do bola. Da joj je sva glava u modricama. Koje ne može prikrit puderom. I da ju je užasno sram. Opet taj sram. I opet ga nije prijavila.
Cijeli otok je jedno malo selo. Kad se kihne u prvoj kući, iz zadnje se čuje nazdravlje. Svi znaju sve. Ali teško je prijavit zlostavljanje koje će zlostavljana osoba negirat. I opravdavat vlastitom nespretnošću. Uvjerljivije od istine. Stanje njene svijesti je teško pojmiti. Jer slike svijeta su joj iskrivljeni odraz u kojem ona ne valja, ona je kriva, ona zaslužuje najgore, ona je ološ, kvarna i nemarna.
Ne znam kako joj pomoć. Zaista ne znam. To je prvi put u životu da osjećam bespomoćnost. Jer ona kaže da će sve negirat. Ni jedan naš razgovor nije urodio plodom. Svaki sigurnosni prijedlog je pao u vodu. Vrijedna je, draga, zgodna, ako je to uopće važno, ima zlatne ruke i dobro srce za drugome pomoć. Al sve džabe. Sama sebi je, uz zlostavljača, najgori neprijatelj.
ponedjeljak, 21.09.2020.
Carevo novo ruho
Foto: otočka
I tako oduvijek. Naleti sjete na izmaku ljeta. Tjeskoba na spomen jeseni. Skraćenje dana ko da se oduzima od mene. Dođe to i prođe. Znam. Čekam nestrpljiva. Da me mine ta nelagoda iznutra. Nisam svoja kad ne treperim. A ne ide na silu. Mora se samo otkačit. I odlepršat.
Odšetala sam puste kilometre. Sama. Kroz pustopoljine. Naprosto mi pitalo izbacit sebe iz sebe. I stavit se u nove postavke Vale u jeseni. Sve kuće prazne. Ni ljudskog glasa. Ni mačjeg mijauka. Ponovno prihvaćanje da slijede dani teške robinzonštine. I slaganje postavki o novim zanimacijama. Jer vrijeme curi. A ne želim da iscuri u praznovanju. Tugovanju. Besmislu. Nisam nihilist. Ja sam graditelj. Zbrajam se i preslagujem za nove dane pred sobom.
Ništa ne iscjeljuje kao priroda. Kojoj pripadamo. Čiji smo dio. Što sam dublje zalazila među borove, planiku i smrič, praznilo mi je glavu, punilo srce. Svaki dodir lista bio je ko napajanje na život. Isisalo nelagodu iz nutrine mene. Vratila se radost opstojnosti. Sve oko mene živo. Govori jezikom kojeg odavna poznajem. Mazimo se zagrljajima virtualnim. I bor, i ja, i svaka travka na putu sporazumijevamo se pogledom. Uostalom, zar nismo jednota?
S lakoćom perca, vratila sam se na svoje ognjište. Već u slijedećem trenu kiflice su bile na stolu. Šta je, kaže ON. Ljubav ide kroz usta?! Ide, ide, odgovorila sam s osmjehom.
Ovo je moj dan. Dani ispred mene svi moji. Nije to za potkusurivanje.
subota, 19.09.2020.
Moje nebo
Foto: Otočka
I Nebo je ponekad u dilemi. Ne zna hoće li na svoje poljane navući sunce. Ili oblake mrke. Pa dok dvoumi, ja navijam za svjetlo. Jer svjetlo mi je život. Solarna sam. Što više svjetla, to sam više svoja. Nisam ja od mraka. Ni od tame. Zato grabim zadnje tračke ljeta. Ko deva. Da skupim zalihe topline. I iskričavog bljeska. Nek se nađe. Kad kliznem u mrak zimskog popodneva. Koje se nadvije nad Valu u ranim satima. Da imam slamku koja će zamijeniti svjetla moje Rive. Matejuške. Zapadne obale.Znam ja dobro. Nije moje vrijeme od lampanja. Ne još.
Bablje ljeto je u punom cvatu. Daruje me obilato. Hoće nebo tako kad nađe svoju. Koja sluša. Vidi. Čuje. Zna i prepozna. Pruža ruke prijateljske. I ne da vrludavim mislima otimat se bespućima tamo i negdje. Jer ja sam tu. Ukorijenjena u morske alge. Uronjena u kristalnu slanoću. Udišem borove. Lelujam zvijezdama. Stapam se.
Dvoumi se nebo. Al ipak mi udovolji. Rastjera crnjaka. I pusti mi najezdu svjetla. Takvo je moje Nebo. Nebo koje će jednom biti moj dom. Već sad je moje utočište. Jer oblacima šalje poruke. Odgovore. Znakove. Naučila sam ih dobro čitat.
I tako Nebo piše meni. A onda ja o Nebu.
petak, 18.09.2020.
Dite od mrkente
Foto: otočka
Čas san plima.
Čas oseka.
Preplavi me bujica.
Pa izbaci na mrkentu.
Al opet se vratin.
U more.
Plivan.
Nizvodno.
Uzvodno.
Kako dani nabace.
Ne dan se u vršu.
Ne dan u mrižu.
Ni ješku od parangala.
Samo razboritost.
Traženje sredine između racia i srca.
Sredine nisu uvik najlakši put.
Ni najizazovniji.
Al nekad jedini.
srijeda, 16.09.2020.
Čestitka
Foto: iz obiteljskog albuma
Sretan ti početak 86. putovanja oko Sunca.
Zaboravu nek ide šta kvarno je bilo.
Svako novo jutrenje nek ti donese tračak radosti.
Jer si bio.
I još uvijek jesi.
Obilježio si vrijeme.
Ljude.
Mene.
Usadio sebe u prostranstvo, koje te oduvijek najviše privlačilo.
Tvoj beskonačni svemir.
Njegova zagonetka.
Pitanja i odgovori s upitnikom.
Želim ti lakoću daljeg postojanja.
I dubinu naših pogleda.
Ispunjenih ljubavlju.
ponedjeljak, 14.09.2020.
Gospodar vremena
Foto: otočka
Oduvijek sam volila na papiriću ispisat obaveze dana. Šta sve treba. Količinu. Satnicu. Tako mi se činilo da gospodarim vremenom. Odgajana u hiperodgovornosti, sve je trebalo bit izvršeno. Plan ostvaren. U pravilu, prebačen. Ja bi tada bivala zadovoljna. I tako godinama.
Onda dođe kronološki slijed kad navike ostanu iste. A gospodarenje vremenom promijeni vlasništvo.
Pa vrijeme, kao gospodar prostora i svega što jest, počne diktirat količinu natuknica na papiriću. Poslove.Tempo izvršenja. I rok. Najprije sam se koprcala. Pa primirila.
Vala je uvijek u nirvani. I kad je uspavana u svojoj mirnoći. I kad podivlja u orkanskom bjesnilu zapjenjenih valova. Njoj se fućka za popis obaveza, htijenja, želja. Postojana i oduvijek takva, tu je kao znamen relativnosti prioriteta. I važnosti obaveza. Njeni postulati su živjet u skladu s mjesečevim mijenama, godišnjim dobima, udisajima prirode. Preporuča zaobilazit njene izdisaje. Uklopit se. Ne narušavat mir i sklad ljepote kreacije.
Preodgojila me Vala. Od gradske vreve ostale su samo slike užeglog asfalta. I treperenje zraka nad njim. Primirilo me. Dišem kako valovi pitaju. Sustižem koliko sunce dozvoli. Strahopoštujem gromove koji gospodare nebom. I munje koje paraju more. Otvarajući vrata novih svjetova.
Na sutrašnji popis kupnje dodajem još , na kraju, brašno i prašak za pecivo. Dolaze kumovi. Bit će veselica.
četvrtak, 10.09.2020.
Zen
Foto: otočka
Jutros, poslije doručka, odmah u more. ON već odlepršao u pustopoljine. Stari spava. A dan i bonaca obećavajući. More još uvijek 25°. Oko mene nigdje nikoga. Samo ja. Sazdana od vode. U vodi slanoj. Ko riba u salamuri. Čista magija na djelu.
U zraku.
Nebu.
Moru.
Meni.
Sve se sljubilo. U uzvišeni tren neprepoznavanja gdje išta počinje. Gdje završava. More se azurno kristalilo. Nebo, prozirnom modrinom, caklilo. A meni se srce raspršilo u milijun komadića pripadanja svemu. Moje more. Moje nebo. Ja morska. Ja nebeska. Ko da mi je poklonjen dar uvida u spoznaju veličine života. Preplavila me silina ljubavi. Odanosti ovom beskonačju. Oda radosti jer jesam. Sada i ovdje.
Još me drži trepetanje iznutra. Prenosim ga zračenjem. Osmjehom. Pogledom. Danas je ovako. Neizbrisivo. A sutra je sutra.
utorak, 08.09.2020.
Međudržavni incident
Foto: otočka
Zimi su sve mace iz Vale moje. Na toplom obroku. Neke volim više, a neke još više. To je naprosto tako. Na njihove međumačje odnose teško mogu utjecat. Pa ima ranjenih, izgrebenih i svakakvih. Ljeti, kad Vala oživi, rasporede se po kućama. Uživaju u milodarima dobrohotnih gostiju.
U susjedstvu, kuću kupili Rusi. Koji već dvadeset godina žive i rade u Londonu. Pa više ne znam jesu li Rusi ili Englezi. U Vali su rijetko. Dva puta godišnje po desetak dana. Svetlana se dugoročno odlučila pobrinut za mace. Vodi ih veterinaru. Plaća cijepljenja, sterilizacije, skrbi o njima. Ja dobivam izvještaje. I naputke u kakvom su stanju kad oni napuste Valu. Da mogu nastavit patronažu.
Zgrabila ovo ljeto Svetlana najjadniju od jadnih. Imena Kissa. Nisam znala je li ičija. Kod mene je slabo zalazila. Vodila je ona na tretmane i liječenje. Navozila se po otoku. I istrošila. Isplanirala u desetom mjesecu opet doć. Kissi napravit putovnicu. I odvest je u London. Na udomljavanje. Na odlasku, prije par dana, zamolila me da o potrebitoj vodim posebno računa. Rečeno učinjeno.
Danas dobivam poziv s nepoznatog broja. Gđa.Marina, predbroj Danska. Ljetuje u susjednoj vali. Angažirala je Svetlana. Pravo iz Londona. A ona, Marina, je samo izvršiteljica. Doći će s boksom. Pokupit Kissu na sterilizaciju. Jer ima zakazan
termin. Za sutra. A usput će pokupit i moju. Koja se omacila prije dva mjeseca. I ima pet malih mačića. English organizatorica bi sve pod nož. Na taj dio priče sam stavila zaglušujući veto!!!Moja ne ide nigdi!!!
Par Belgijanaca, koji su ovdje preko 20 godina, po sistemu 15 dana Belgija, 15 Vala, kažu, Kissa je naša. Ne damo je. Baš nezgodno. Svetlana je uletila u priču kad njih ovdje nije bilo.
Javljam Svetlani da njena maca nije njena. Već da ima belgijsko državljanstvo . A da moju macu ne dam. Jer ima male mačiće. I nije vrijeme za seciranje.
U trenu nasta međudržavni spor. EU, Brexit, KGB. Sve preko mog moba. Svetlana optužuje Belgijance za neadekvatnu brigu. Belgijanci ruske Engleze da se drže svoga posla. Izvršiteljica Dankinja me uvjerava šta je za mace dobro. Najbolje. Jutro mi izmiče kontroli. A Starija mi već sutra odlazi.
I onda popizdim!!!
Svetlana dobiva poruku da ne mogu zalazit u prostor belgijskih državljana.
Belgijanka Ingrid je zamoljena da ne čini skandal. Jer svi će oni iz Vale otić. Samo ću ja, ko nekretnina, ovdje bit konstanta. I čije su mace onda?
Dankinju Marinu sam, biranim riječima, uvjerila da ću je zvat. Ako mi bude trebala.
Maci se fućka za sve. Nije da izgleda dobro. Dapače. Al izabrala trenutno Belgijance kao svoje utočište. Ako već drugi odlučuju o njenom budućem majčinstvu, da bar ima pravo glasa izabrati privremeni boravak.
Slijedeći mjesec će ovdje bit i Svetlana i Ingrid. Ne znam zašto, al sve mi se čini da će bit novi nastavak filma Kako je počeo rat na mom otoku. Ja planiram tada za Split. Pa neka EU i Brexit ratuju. A KGB smišlja odmazdu.
nedjelja, 06.09.2020.
Starac i more
Foto: otočka
Za koji dan Stari će navršit 85. Zadnjih mjesec dana ne ispušta knjige od Einsteina. Obnavlja gradivo. Ispred njega masa papirića i izračuni na deset decimala. Naravno, bez digitrona. Valjda provjerava Alberta. Da mu se nije omakla greška. Pa da on, moj Stari, još za života , možda dobije Nobela.
Sinoć, već po stoti put, kaže da smo taj film gledali dan prije. Uvjeravam ga da nismo. Da je to premijera. Al, džabe. On zna sve šta će se dogodit unaprijed. Kad pitam šta, ne zna. Optužujući pogled mi govori da je on u pravu. Da ga hoću učinit ludim. Odustajem. Prelazim na druge teme pokušavajući razotkrit dubinu problema.
Došla je Starija. Pa redovito, kad dođe, vrtimo albume. To obje volimo. Razveseli nas. Pitam Starog ko je ovo, ko je ono. Zastajkuje. Teško prepoznaje likove sa starih fotografija. A ti likovi su njegovi mama, tata, žena... svi kojih više nema. Odrađujem dimenziju njegovog zaborava unutar sebe. Vrijeme je uvijek vrijeme. Teče bez zastoja. Pogledavam kćer i dajem joj mot da lista dalje. Da idemo na neke naše dane. Svježijeg datuma.
Stari se digao od stola. Učinio par đireva po teraci. Pa se naslonio na ogradu. I zagledao duboko u more. Ko hipnotiziran. Nakon par minuta prišao nam s leđa i rekao, ne brinite. Zaboravljam. Imam pokriće za to. U rodnom listu. To se zove demencija. Al nikad se ne zove sinkopa.
Mislim da je moj Stari još jako dobro.
subota, 05.09.2020.
Utopistica
Foto: otočka
S krajem ljeta nosim se dobro. Svjesna vlastitih mijena. Kamo li ne ovih nebeskih. ON je kao dijete. Žao mu. Najradije bi vječno ljeto. I ljetne radosti. Taj iz mora uopće ne bi izlazio. Nekad smo, u ovo doba, zvali prijatelje. I imali party na temu "zbogom ljeto." Sada će to izostat. Kao i puno toga. Jer #novonormalno# nosi nova obilježja našeg sada. I našeg sutra. Mirimo se. Bez pogovora.
Djevojčurak od rodice mi završio u bolnici. Dubrovnik. Korona. Nije dobro. Neki kažu da nema korone. Da je izmišljotina. Njoj se, eto, bore za život. Na rtg-u sjenka nekadašnjih pluća. A tek joj 30. I Marin, koji je ovo ljeto bio kod nas, zalegao. Korona. Teška upala pluća. Njemu 32. Pribrojen je današnjem sveukupnom broju oboljelih iz Splita. A mi brojimo koliko ima da je otišao od nas. Čini nam se da smo u sigurnoj zoni. Valjda. Čekamo vijesti šta mu je sa ženom i malim Lovrom.
Javlja mi se Desa iz Sao Pula. Nekad je bila susjeda i prijateljica u Vali. Sada prof.dr. na njihovom medicinskom fakultetu. Anesteziolog po specijalizaciji. Prebolila koronu. Pluća u lošem stanju. Bubrezi isto. Još ratuje s trombima. Poručuje, čuvajte se.
Ne uplićem se u politiku, vojsku ni snage reda. Uvijek sam prema sebi bila stroža od bilo koje direktive ili poretka. Nit bi tuđe uzela. Nikoga krivo pogledala. Najmanje išta ili ikoga ubila. Pa kad se ne bi trošilo na krivosuđe, snage reda i mira, novac bi se preusmjerio na sveopće dobro.
ON kaže da sam utopista. A ja da sam realna. Samo u nerealnom svijetu. Pa tako palamudimo jutros u moru. Jedini. Sva Vala naša. Motrit ćemo je sa svih aspekata. Jer neljudi su svugdje. Oni koji bi škovace u more. Fekalije u more. I tko zna šta još sve.
Spoznaja da je to sve, podjednako, naše je još u povojima. Kako za Valu, tako i svijet u cjelini. A nama je do očuvanja stalo. Čekamo kada će svima. Pa taman to radosno promatrali s nebeskih visina.
petak, 04.09.2020.
Ono, kad ti baš nije žao...
Foto: otočka
Danas iz kuće otišla, valjda, deseta ekipa ovoga ljeta. Sutra nam stiže Starija. Krajem drugog tjedna opet Mlađa. Bit će još smjena. Nikad kao ovo ljeto. Šušurno. Ali šušurno na drugi način.
Dok sam iznajmljivala apartmane prioritet je bio posao. Obavit ga što bolje i kvalitetnije prema gostu. Velika predanost urodila je stalnim turama. Godinama dolazili pouzdano dragi i dobri ljudi. Ali, tijekom ljeta, prostora i vremena, za sve koje volimo, bilo je jako malo. Pa se odluka o prestanku iznajmljivanja pokazala kao bingo.
Izredali se ljetos, mahom, dragi ljudi. Uživali u moru, suncu, hrani, ambijentu i dobrodošlici. Nas dvoje se napričali. Družili. Poprilično istrošili. Nakuhala se ja i naspremala po svim osnovama. Al mi nikad veseliji . Slobodniji. Radosniji. Opušteniji. Nije zlato sve šta sja!!!
Na kraju sezone susjedi broje eure. Evala im! Drago mi zbog njih. Uistinu mi drago.
Mi brojimo sretne dane koje smo uspjeli podijeliti s dragim ljudima. Koje bi propustili. Da smo bili u biznisu. Ni sekunde nismo požalili. Naučili se odavna pokrit s onim što imamo. Jer tako je bilo i u našim domovima kad smo odrastali.
Nit smo vječni, nit smo vidoviti da bi snovidili šta i kako će biti sutra. I hoće li biti sutra s nama. Stoga MI dan po dan. Dajemo sve. Uzimao sve. Dišemo punim plućima. Jer korona caruje oko nas. Hoće li dat disat i u neko sutra? Svjesni smo svoje konačnosti. I svjesni svoje beskonačnosti koju ostavljamo u prostor vremenu. Uživamo u danima otvorenih vrata. Dragim ljudima koji nas pohode. Vremenu koje nam je dano. I srodnim dušama bez zadrške.
Zaista, nije zlato sve što sja.
četvrtak, 03.09.2020.
Neće laste doma
Foto: otočka
U Vali samo još jedno auto poljskih registarskih oznaka. I jedno čeških. Čudin se. Jer smo na njihovin crvenin listama. Šta znači da će po povratku u samoizolaciju. Kažu gosti, ovaku lipotu ne ostavjamo. Ni po cinu izolacije.
Par kilometara dalje, rodica ima OPG. Dobar restoran. Dobar grill uživo. I stvarno vrhunsku spizu. Sve na otvorenon. Okruženo vrtlima, raslinjen i moren. Dolaze joj svako veče Slovenci i Austrijanci. Ja se čudin. Pa kako, morat će u samoizolaciju?
Kaže da ih ni briga za to. Da neće, ni za živu glavu, prekidat godišnji.
Drago menti to, u neku ruku, čut. Obično cigo sam svoga konja hvali. Al, hvale nas drugi. Činjenica je da je Vala bila puna. Cilo lito. Ka u najbojin danima. Nema zemje koja nije gostovala. Znaju ljudi di je dobro. Di je lipo. I kad je naopako svugdi u svitu. Susidi su zaradili. Moći će otplatit kredite za uloženo. Moći će imat zalihu ako korona bude zatvarala radna mista. Otok je izoliran. I na njemu najlakše pucaju sve karike.
U zraku je par stupnjeva ladnije. Lito ide u svoje babinjanje. Naprosto se ćuti da sva životnost Vale nestaje. Od ponediljka će ovdi biti smo stara postava. Domoroci koji čuvaju Valu. Do idućeg lita. Obećala san MU da ćemo skupa na lignje. Još moran svladat osjećaj žaljenja da san nešto ubila. A nije muha, ni komarac. Znan, ne može uvik po moju. Morat ću na brzinu odrast. Kupija je peškafonde i redi kaić. Stavja kušine da mi bude udobno. Možda ja buden samo puštala mjuzu na you tube i činila fintu da lovin. Ionako svak stane na svoju stranu kaića. Da nan se krene ne zamrse.
U svakon godišnjen dobu nešto volin puno, nešto malo manje. Pa se nadolazećen malo radujen. A malo i tihujem. Nije lako bit višeslojan u osobnosti.
