morska iz dubina
ponedjeljak, 21.09.2020.
Carevo novo ruho
Foto: otočka
I tako oduvijek. Naleti sjete na izmaku ljeta. Tjeskoba na spomen jeseni. Skraćenje dana ko da se oduzima od mene. Dođe to i prođe. Znam. Čekam nestrpljiva. Da me mine ta nelagoda iznutra. Nisam svoja kad ne treperim. A ne ide na silu. Mora se samo otkačit. I odlepršat.
Odšetala sam puste kilometre. Sama. Kroz pustopoljine. Naprosto mi pitalo izbacit sebe iz sebe. I stavit se u nove postavke Vale u jeseni. Sve kuće prazne. Ni ljudskog glasa. Ni mačjeg mijauka. Ponovno prihvaćanje da slijede dani teške robinzonštine. I slaganje postavki o novim zanimacijama. Jer vrijeme curi. A ne želim da iscuri u praznovanju. Tugovanju. Besmislu. Nisam nihilist. Ja sam graditelj. Zbrajam se i preslagujem za nove dane pred sobom.
Ništa ne iscjeljuje kao priroda. Kojoj pripadamo. Čiji smo dio. Što sam dublje zalazila među borove, planiku i smrič, praznilo mi je glavu, punilo srce. Svaki dodir lista bio je ko napajanje na život. Isisalo nelagodu iz nutrine mene. Vratila se radost opstojnosti. Sve oko mene živo. Govori jezikom kojeg odavna poznajem. Mazimo se zagrljajima virtualnim. I bor, i ja, i svaka travka na putu sporazumijevamo se pogledom. Uostalom, zar nismo jednota?
S lakoćom perca, vratila sam se na svoje ognjište. Već u slijedećem trenu kiflice su bile na stolu. Šta je, kaže ON. Ljubav ide kroz usta?! Ide, ide, odgovorila sam s osmjehom.
Ovo je moj dan. Dani ispred mene svi moji. Nije to za potkusurivanje.
