morska iz dubina
utorak, 22.09.2020.
Zlostavljana
Foto: otočka
Moju rodicu tuče muž. Zapravo bivši muž. S kojim je, zbog zajedničkog biznisa, ostala u istom domaćinstvu. On spava na katu. Ona u prizemlju. Kuha mu, pere, pegla. I kaže da ga mrzi iz dna duše.
Krenulo je sve prije nekih 20 godina. Kad ju je prvi put udario, pala je glavom na kantun od kamina. I ostala nepoznato dugo u nesvijesti. Od tada na to uho čuje loše. Nije ga prijavila. Bilo je sram. Puno puta ju je nakon tog istukao. I opet ga nije prijavljivala. Sram je uvijek bio iznad svih modrica, patnje, straha i strepnje. U jednom trenutku, kad je htjela skončat muke i dignut ruku na sebe, krajičkom razuma se odmakla od provalije i sutradan došla kod mene u Split. Pričale smo danima. Odvela sam je na dobro mjesto. Ispraznila je svoj teret i dobila smjernice za dalje. Činilo se da je povratila samopouzdanje. Da se znala postavit, prijetit prijavom i očuvat se od nasrtaja zlostavljača. Ljeti su zajedno odrađivali posao. Podijelili bi novac i od toga živjeli do slijedećeg ljeta. Kad nije pio, dalo se na poslu izdržat. Kad bi ga alkohol svladao, uglavnom je stradavalo osoblje restorana. Davali su mahom otkaze. A rodica je preuzimala sve više posla na sebe. Čim bi sezona završila, odlazila je živit kod mame.
Prije nekoliko dana je trebala je bit na proslavi rođendana mog Starog. Ali nije. Rekla mi je na mobitel da ima posla. Da joj je žao. Da je to prvi rođendan na koji ne može doći. A onda sam naknadno saznala da ju je izmlatio do bola. Da joj je sva glava u modricama. Koje ne može prikrit puderom. I da ju je užasno sram. Opet taj sram. I opet ga nije prijavila.
Cijeli otok je jedno malo selo. Kad se kihne u prvoj kući, iz zadnje se čuje nazdravlje. Svi znaju sve. Ali teško je prijavit zlostavljanje koje će zlostavljana osoba negirat. I opravdavat vlastitom nespretnošću. Uvjerljivije od istine. Stanje njene svijesti je teško pojmiti. Jer slike svijeta su joj iskrivljeni odraz u kojem ona ne valja, ona je kriva, ona zaslužuje najgore, ona je ološ, kvarna i nemarna.
Ne znam kako joj pomoć. Zaista ne znam. To je prvi put u životu da osjećam bespomoćnost. Jer ona kaže da će sve negirat. Ni jedan naš razgovor nije urodio plodom. Svaki sigurnosni prijedlog je pao u vodu. Vrijedna je, draga, zgodna, ako je to uopće važno, ima zlatne ruke i dobro srce za drugome pomoć. Al sve džabe. Sama sebi je, uz zlostavljača, najgori neprijatelj.
