morska iz dubina
petak, 04.09.2020.
Ono, kad ti baš nije žao...
Foto: otočka
Danas iz kuće otišla, valjda, deseta ekipa ovoga ljeta. Sutra nam stiže Starija. Krajem drugog tjedna opet Mlađa. Bit će još smjena. Nikad kao ovo ljeto. Šušurno. Ali šušurno na drugi način.
Dok sam iznajmljivala apartmane prioritet je bio posao. Obavit ga što bolje i kvalitetnije prema gostu. Velika predanost urodila je stalnim turama. Godinama dolazili pouzdano dragi i dobri ljudi. Ali, tijekom ljeta, prostora i vremena, za sve koje volimo, bilo je jako malo. Pa se odluka o prestanku iznajmljivanja pokazala kao bingo.
Izredali se ljetos, mahom, dragi ljudi. Uživali u moru, suncu, hrani, ambijentu i dobrodošlici. Nas dvoje se napričali. Družili. Poprilično istrošili. Nakuhala se ja i naspremala po svim osnovama. Al mi nikad veseliji . Slobodniji. Radosniji. Opušteniji. Nije zlato sve šta sja!!!
Na kraju sezone susjedi broje eure. Evala im! Drago mi zbog njih. Uistinu mi drago.
Mi brojimo sretne dane koje smo uspjeli podijeliti s dragim ljudima. Koje bi propustili. Da smo bili u biznisu. Ni sekunde nismo požalili. Naučili se odavna pokrit s onim što imamo. Jer tako je bilo i u našim domovima kad smo odrastali.
Nit smo vječni, nit smo vidoviti da bi snovidili šta i kako će biti sutra. I hoće li biti sutra s nama. Stoga MI dan po dan. Dajemo sve. Uzimao sve. Dišemo punim plućima. Jer korona caruje oko nas. Hoće li dat disat i u neko sutra? Svjesni smo svoje konačnosti. I svjesni svoje beskonačnosti koju ostavljamo u prostor vremenu. Uživamo u danima otvorenih vrata. Dragim ljudima koji nas pohode. Vremenu koje nam je dano. I srodnim dušama bez zadrške.
Zaista, nije zlato sve što sja.
