Samo se smračilo. S neba. Pa sjurilo s mora. Podivljala, zapjenjena horda udarala je svom silinom o hridi. Stvarala nesnošljivu razarajuću buku. Činilo se da stiže cunami. Formiranje pijavice nije ugodan prizor. Nikad ne znaš u kojem smjeru će krenut. Sve je na teraci pobacalo. I razbucalo. Nismo ni trepnuli. Samo uperili pogled na Lastovski kanal. I iščekivali. Zmijolika neman se podigla iz mora i spojila s oblakom. Onda je krenula u napad. Činilo se da juriša na Valu. Strah se počeo uvlačit u kosti. Ovdje nema ljudi. To je dobro. Sami smo. Moramo bit brzi. Nadasve mudri. Već znamo koji je prostor sklonište. Za takve situacije. Sve drugo, u nebeske ruke.
A onda je zahuktala zvijer iznenada promijenila smjer. Pa se činilo da ubrzava prema Sušcu. Naglo se istanjila. Dijelom završila u nebu. Dijelom u moru. Odahnuli smo.
Nastavljamo di smo stali.