morska iz dubina
subota, 19.09.2020.
Moje nebo
Foto: Otočka
I Nebo je ponekad u dilemi. Ne zna hoće li na svoje poljane navući sunce. Ili oblake mrke. Pa dok dvoumi, ja navijam za svjetlo. Jer svjetlo mi je život. Solarna sam. Što više svjetla, to sam više svoja. Nisam ja od mraka. Ni od tame. Zato grabim zadnje tračke ljeta. Ko deva. Da skupim zalihe topline. I iskričavog bljeska. Nek se nađe. Kad kliznem u mrak zimskog popodneva. Koje se nadvije nad Valu u ranim satima. Da imam slamku koja će zamijeniti svjetla moje Rive. Matejuške. Zapadne obale.Znam ja dobro. Nije moje vrijeme od lampanja. Ne još.
Bablje ljeto je u punom cvatu. Daruje me obilato. Hoće nebo tako kad nađe svoju. Koja sluša. Vidi. Čuje. Zna i prepozna. Pruža ruke prijateljske. I ne da vrludavim mislima otimat se bespućima tamo i negdje. Jer ja sam tu. Ukorijenjena u morske alge. Uronjena u kristalnu slanoću. Udišem borove. Lelujam zvijezdama. Stapam se.
Dvoumi se nebo. Al ipak mi udovolji. Rastjera crnjaka. I pusti mi najezdu svjetla. Takvo je moje Nebo. Nebo koje će jednom biti moj dom. Već sad je moje utočište. Jer oblacima šalje poruke. Odgovore. Znakove. Naučila sam ih dobro čitat.
I tako Nebo piše meni. A onda ja o Nebu.
