morska iz dubina
četvrtak, 10.09.2020.
Zen
Foto: otočka
Jutros, poslije doručka, odmah u more. ON već odlepršao u pustopoljine. Stari spava. A dan i bonaca obećavajući. More još uvijek 25°. Oko mene nigdje nikoga. Samo ja. Sazdana od vode. U vodi slanoj. Ko riba u salamuri. Čista magija na djelu.
U zraku.
Nebu.
Moru.
Meni.
Sve se sljubilo. U uzvišeni tren neprepoznavanja gdje išta počinje. Gdje završava. More se azurno kristalilo. Nebo, prozirnom modrinom, caklilo. A meni se srce raspršilo u milijun komadića pripadanja svemu. Moje more. Moje nebo. Ja morska. Ja nebeska. Ko da mi je poklonjen dar uvida u spoznaju veličine života. Preplavila me silina ljubavi. Odanosti ovom beskonačju. Oda radosti jer jesam. Sada i ovdje.
Još me drži trepetanje iznutra. Prenosim ga zračenjem. Osmjehom. Pogledom. Danas je ovako. Neizbrisivo. A sutra je sutra.
