morska iz dubina
ponedjeljak, 05.10.2020.
Bol boluje
Foto: otočka
Mamu je nagrizala zvijer po svakoj stanici tijela. Kopnila je pred očima. Nestajala. Mala glavica bez kose, trepavica, obrva. Koža boje limuna. Samo žive krupne oči. Pune života. Nade. I vjere u pobjedu.
Bio je to treći nasrtaj monstruma. Dva je zmajski odgurala. Treći ju je zaposjeo. Cijelu.
Tih zadnjih šest mjeseci sam bila danonoćno s njom. Mučila se. Gušila. Užasno teško podnosila terapije. Al sve je trpjela stoički. Bez glasa. Samo grč na licu je odavao s kolikom količinom nepodnošljivosti se bori. Svim lijekovima, flasterima, morfiju usprkos. Stari je bio izbezumljen. Beskoristan i suvišan. Imala sam oko njega više posla.
Mjesecima poslije, srela sam glavnu sestru. Rekla je, svako malo spomenemo vašu mamu. Ta žena se raspadala. A nikad, baš nikad ni a nije izustila.
Moja mama. Velika i hrabra žena. Koju sam ispratila do posljednje sekunde. I vjerujem, pokupila od nje taj dio izdržljivosti.
Moja draga teta je isto operirala karcinom. Prošla sve moguće da spasi glavu. A ni život je nije odveć mazio. Sada, već u poznim godinama, zbog degenerativnog artritisa, jedva da ponekad može na noge. Zovem, pitam kako je, treba li šta. Zvonkim glasom, s prizvukom grča, odgovara da ne spava noćima, da je užasno boli. Ni blokade ne pomažu. Al bit će bolje, kaže. Ne valja mislit na zlo. Sad je vrijeme od maslina. Pa će ona to nekako.
Moja teta. Velika i hrabra žena.
ON dobije temperaturu 37 i koju linijicu. I raspada se. Na 37.5° već bunca. A jak ko stijena. Oće pomoć, učinit, sve oće. Dobar mi ko kruh. Al jednom u pet godina, tri puta kihne i već čujem iz sobe, donesi mi ovo, donesi mi ono.
Jeba te led, jesi ti mrtav čovik? Pa ne možeš sam. Aaaa, svaka žunta me boli.
Naravno. Odma tipkam prijateljima i dijelim bolesničke patnje .
Stari je star. Nema pogovora. Pogrbljen i već teže hoda. Al, digne se jutrom bezvoljan. Jer je imao nesanicu. Eventualno ga ta nepogoda pogodi jednom u mjesec, dva . Inače ga ni top ne može probuditi. Spava od 9 uvečer do 9 ujutro. Al onda smo, nakon loše noći, nadrapali. Neprestano slušamo o problemu kojeg ima. Koji je užasan. Neljudski. Nehuman. Iako već isto popodne sve nadoknadi s par sati obilatog spavanja. Ogrebe se. Odma dezinfekcija. Na porezotinu od brijanja, jer hoće lamicom, skoro da već zovem 112.
Moj dragi prijatelj, kum, popije nešto hladno. Grlo malo zapeče. Odma u doktora. Tablete, sirupi, kapi. Ležanje. Sve aktivnosti se odgađaju. Osim one s daljinskim upravljačem u ruci. Kao i kod moga.
Primjera oko mene još bezbroj. Jel ja to imam loš uzorak i postotak? Ili muški stvarno loše podnose bol??
